Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/in-betula

Marketing

nemir

komadić

zora se osmjehnula modrinom
nikad ne pitaj
što želi reći
srušit će ti pogled tlu
i nestat će pruženih njenih ruku
neka osmijeh traje
od trenutka kad se upadne u zečju rupu
i kad po tisućiti put
uspne se uz nju udahom
od kog sve strune nerva zatrepere
novim akordom
a jagodice na prstima
čvršće se prime od stvarnosti obodom
i bit će kao u Forrest Gumpu
kad se trčanjem trči k suncu
i kad komadić sreće bude slađi
od svih zaliha bombonijera svijeta
doznaj kako je to
kad u svemu onome što imaš
nedostaje onaj olako odbačen komadić
koji minijaturan sve sastavlja i veže
a ispostavi se
veći je od svega što ikada mogao bi imati
tada nikad ne ćeš pitati
zašto se zora osmjehuje modrinom
i zašto to čini
uvijek kad otpusti noć i njezine sne





modeliranje

dan se preokrenuo
bez jutra
otkrivajući novu presloženost zapamćenog vremena
a dani prije izgubili su svoje strukture
i mogu se mijesiti i modelirati
kao da su od kaolina
potrebne su još nečije ruke
koje će dati ulaštenost masi
i estetski ju završno dokumentirati
u nužnost čije temelje nitko ne će moći pomaći
moguće je propitivati se o ishodima
uvjetovanosti pripadanja zemlji
ali uvijek se svodi na isto:
zvjezdana prašina ne može nestati
i sve one žive duše koje su podijelile zrnca
jedne davne cjeline
sada se dozivaju u novoj dimenziji singularnosti
odazoveš li se šaptu privlačnosti
magnetizmu njihovih komadića tvari
zagrlit ćeš dušu u porculanu kao ljubavnicu
i taj zagrljaj nikada ne će prestati
zauvijek uzevši se jedinim svojim
kao maglica užarene prašine u novorođenoj zvijezdi




moglo bi

dan je postao bezukusna paučina
a na nepcima je zaostao miris dima
i već šapuće plućima
o zagušljivoj praznini koju će spustiti
sve to nema smisla
srce se još ne rastaje od grmljavina u klijetkama
a zagrljajem ušutkava sva neodgovorena pitanja
i sve bješnje nadimlje vene kostima
koliko još stisak vremena
dopustit će ova zaustavljena pomicanja
dok krvna slika se ubrzava i
dok svi udisaji prate spoticanja
u danu koji je preskočio zoru
poput iskusnog žonglera
što odvraća pozornost nebitnim stvarima
i priprema vještu smicalicu
od koje za trenutak prestat će dah
a nakon toga uslijedit će čarolija

moglo bi se raspravljati o hodanju
po tankom užetu iznad ponora iluzija
a još jednostavnije je u takvom stanju
blokirati srce i stopiti se s masom
izgaženih snova
i sve bit će u redu
sa ovim svijetom gdje čovjek
svojom nutrinom postaje bešćutan balast u ljudima





mogu

vrijeme se nakostriješilo
poput bijesnog psa
osjeti se režanje već nakon podneva
a nema se kamo pobjeći
nema mogućnosti
pa onda čekaš
kao nije te briga
dok svaka čestica mesa do kostiju
usplahireno strijepi u nemoći
a krv to raznosi i dijeli
jer ne zna što je to
poznaje tek oštrinu reza i vrh uboda
dok ova nezadrživa plima sve plavi
i ne zna kako bez opasnosti od istjecanja
u njoj raste i vre nelagoda
kojoj ništa ne može umaći
ipak nije te briga
svi ti žarnjaci posađeni unutra
mogu se istrpjeti
sva ta bezoblična
komešanja
pulsiranja
ječanja
što duže traju nepodnošljivije
to navikavaš se odsutnijim jače ih podnositi
stoga jer ništa drugo ne preostaje
i ništa se dobroga u tome ne očekuje






susret

kad krenem u susret
kosoj svjetlosti zalazećeg sunca
nazirem samo obrise siluete
misli su spremljene u bunker
zaslijepljene igličastim udarima
i sad tamo rovare ozlojeđene
ne podnoseći isključenost
a cijelo tijelo vibrira
tražeći si potporu uspravnosti
kao da je nestalo smisla
i svrhe za njim
pa čemu sva ova propadljivost
kad u sljepoći slijedi se
tražeći jasnost obzora koji izmiče
čemu sni kad raspršit će ih svaki sumrak
a jutrom se učine tako pitomo ostvarivi
morao sam zastati u dugoj sjeni
razmotavajući dane na pokretnoj traci želja i nada
otkrijem kako sam se ispromašivao
zbog nespretnih ruku
koje su bile htijenje i sujeta
a nisam saznao koja je bila udarna desna
a koja oslabljena lijeva





koso

to koso sunce u predvečerje
što me purpurno probada
kopljem radosti i vrhom straha
to sunce ukošeno
moj život raspolavlja
u samo jednu kobnu stranu
dok drugu izostavlja
sve što mi obvezom preda
u potki svijesti
sve što otka uz nju
zlatnim rezom sad mi para
i gledam obezglavljena zdanja
napuštene izbe kadar po kadar
uz škripu vrata pragovi cvile
u praznim dovratcima
već izgara sve: plijesan prašine
po trakama svjetla leluja se i kovitla
u osami zidova iznad poda
nekoga nema u toj zbilji opažaja
a sve što u jaru bje
tek se sjenom promatrača
nepredvidivo približava






strahovi

pričaj o strahovima
o onima kad netko izvuče ti srce iz grudi
i postavi pred tebe
a tada ne bi se znalo što reći
gledajući se u svojoj nutrini u oči
uvjeren sam da bi se sve moglo podnijeti
samo ne to
jer nikad ne će se saznati
što osjećaj pokrene
ubrza ga ili smiruje
i kad ga se golog izvadi nepoznatom pogledu
i kad ga se prinosi rukama
onome tko htio bi ga cjelivati






odluke

stiže večer
doba kad Putnici završavaju svoju šihtu
i odvoze sve ono što nikome ne treba
dnevni ljudi ispijaju svoja večernja piva
i vraćaju se horizontalama ugodnog življenja
a svi oni umorni bdiju
njima nedostaje osmijeha
stoga su glasni i prepričavaju beznadežno šuplje scene
što će ih proganjati u snu
i ne znajući da sav umor svijeta
naslijedili su strogo kontroliranim vremenom pokoravanja
i priležništva
od toga ne mogu pobjeći
ni u najlucidnijim snovima
nema im pomoći s njihovim balzamiranim umovima
a mene putnička bol draži
njezin iz srca istočen očaj prolaznosti
zaustavljen na ciliku violinske strune
koji uvijek zareže poput sudbinskog koplja
u najtajniju slabinu duha
i raskrvari dobro poznat osjećaj
sjene nestaju
nadomještaju ih neonska osvjetljenja
dok svi oni zakašnjeli ljudi
preprečuju se u redovima
na blagajnama s nepotrebnim potrepštinama
osjeti se
umor sve svladava
dok u željezno crvenom trne svjetlost zapada
čini se: doba je odluka
kojemu Putnici ne će svjedočiti
oni su od noći i u njoj preživljavaju
sa svojim beskompromisnim nenapisanim poglavljima
i ne mogu se pomiriti s odlukama
jer njima nema kraja
a život, znaju, iscrpljuje se odlukama
i rano ujutro, ponovo, krenut će svim tim ljudima
i skupljati sve ono što nikome ne treba
u njihovim odlukama





Post je objavljen 14.09.2021. u 22:24 sati.