Neku sam večer stizala u svoj dom
a tamo me čekao dječak zamotan u togu, dječak zamotan u bijelu, čistu dekicu,
dječačić, beba, tek šest mjeseci, malena riba, ribica,
rođen na dan kad i moj otac
Promatrao me dostojanstveno svojim tamnim, modrim očima, dok ga je otac držao u zraku,
kao da drži trofej, kao da govori :
ovo je budući kralj, spasitelj svijeta !!!
Nespretno sam pomislila: Neron !
ali izustila sam Cezar !
Udahnula sam duboko, šćućurila se u svome krevetu,
kao zamišljena djevojčica u prekrivač,
dugo, dugo, dugo sam se pitala :
u koji sam to film upala?
Ili je to ono što moj um stvara?!
Te neredovite i nejasne, pomalo ekscentrične scene i događaje...
U meni kao da se uvijek rastvara tepih
po kojim tek trebaju kročiti
baš oni i samo oni
koji su iz druge Zemlje.
Post je objavljen 04.09.2021. u 23:47 sati.