Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vajrapani

Marketing

Skalovka 766m

Još dok ne prođe sezona godišnjih odmora i turističkih pohoda vašemu interesu ću izložiti novomarkiranu planinarsku stazu na srednjem zapadu gore Ivanščice. Ona iz potočića Dugi jarek uspinje se grebenom na Skalovku. Skalovka je sa svojih 766 metara nadmorske visine jedan od značajnijih vrhova sedamstotinaša gore Ivanščice.
Svi se sigurno sjećaju mojega plana iz 2017. kada sam htio posjetiti sve vrhove više od 700m na našoj Matičnoj Planini. Taj plan se nije za sada ipak još realizirao ali nije niti odbačen.

Polazi se u pohod sa izvorišta/vodocrpilišta Lobor do kojega možete doći autom i tu se negdje parkirati.

Prolazimo pored jako lijepe stijene. Staza počinje brutalno i strmo, tako da taj dio niti nije dokumentiran. Ali eto ubrzo nakon starta se trud počinje isplaćivati.

Ovo će biti, čini mi se, ali ne držite me za riječ, pogled na vrh Koprivnjak (postoji nota bene i istoimeni potok i lokacija sa izvorom).



Konstatiramo kako je ovaj greben neobično travnat u odnosu na susjedne, sa zaključkom da možda je samo do doba godine.

Zaletavam se dosta nesmotreno, pa trebam i odmora, zaboravljam da više nije 2017./18./19. kad sam bio u formi života. Ali osjećam motivaciju da se vratim u tu shemu opet, samo što loša karma mi nije to dopustila u prvoj polovici ove godine.

Trebalo bi se se vratiti onome što je izvorno, nepatvoreno i motivirajuće na svim poljima života. Jasno, ono što bi trebalo nije uvijek ono što će biti. Optimizam je dobra stvar, motiviranost isto- ukoliko se ne zbliže previše sa samozavaravanjem.





Prema većim visinama otvaraju se i dobri vidici u smjeru juga.


U jednom trenutku, tko zna zašto, sam bio i pokušao trčati uzbrdo. Ali to sam požalio.

Na vidikovcu sam se onda jako teško održavao na nogama i dugo se sabirao. Sjećam se da sam rekao kolegi GubecBegu (koji je to sve sa podsmjehom dokumentirao) nešto kako je ovo „tužna realnost današnjice“, (misleći na svoju lošu formu i rastresenost).

Da, naš odavna bivši bloger, povremeni stručni suradnik ovoga bloga, a sadašnji avanturist, istraživač podzemlja i nadzemlja, putnik, planinar, alpinist, znanstvenik i obiteljski čovjek jedan je onih koji vode visoko aktivan, ispunjavajući i produktivan obraz žiznji što bi rekli Rusi, a mi bi rekli- lajf stajl.

Takvi su ljudi strani nama koji smo realizirani isključivo kao blogeri i u smjeru bloga investiramo i sva svoja životna očekivanja. Zato je i ovo bila rijetka prilika da nakon mnogo godina odradimo zajedno jednu ovaku kraću planinarsku turu. Zahvaljujem se kolegi GubecBegu na ustupljenim visokokvalitetnim fotografijama sa ovog pohoda i pozdravljam ga ovim putem ako čita. Iako on je sad u ovo vrijeme već vjerojatno ili na svom putu ka jugu ili u pripremama za put. Pozdrav i podrška svim ljudima koji energično i beskompromisno stvaraju od sebe ono što razumiju i ono za što znaju da zaista žele biti.

Sa vidikovca se pruža spektakularan pogled na klanac potočića Dugi jarek kojim se on probija dolje prema vodocrpilištu. Dolje na dvadesetak metara od starta ove staze u Dugi jarek ulijeva se potočić Koprivnjak. Nemojte nikad nasjedati, a tome sam već pisao jednom prilikom, na priče onih koji ne znaju pa nazivaju taj potočić Reka! Ne, Reka nastaje tek dolje kod vodocrpilišta na ušću Dugog jarka i Rackog potoka. Nema Reke nigdje uzvodno prije toga ušća.





Polako uspinjući se u sve više predjele otvara nam se pogled na zloglasnu sječinu zbog koje su šumari uništili tzv. Slap Anđela. To je bio jako lijepi slap kojega se sjećam iz davnih dana početka planinarenja i kojega imam negdje dokumentiranoga na starinskoj klasičnoj fotografiji. A mislim da je bilo i više riječi o tome već na blogu prije par godina.

U visokim predjelima ipak sačuvale su se i ovakve orijaške bukve. Velika je moralna snaga takvih stabala.

Prema završnom usponu na Skalovku ima još jedna stjenovita etapa.

Strmina je dosta jaka ovdje u finišu.

Na samom vrhu Skalovka i nema se što puno vidjeti, osim natpisa na bukvi, tu nema naročitih vidika. Ali možete odavde nastaviti slijediti markiranu stazu grebenom prema makadamskoj šumskoj cesti (cca 2km), a odande možete cestom se zaputiti prema Pasarićevu domu i vrhu Ivanščice.

Spuštamo se drugim grebenom pored prije viđene sječine. Onim gore rubom smo se uspinjali prema vrhu Skalovka.

Nažalost Ivanščica je zadnjih godina sve više devastirana ovakvim prizorima. Šumari pričaju ponekad da se bave i pošumljavanjem, ali to nije vidljivo nigdje. Jedino na nekim lokacijama gdje su ekološka društva i individualni entuzijasti pokrenuli priču tu su i šumari se pokazali i onda kao darovali neke sadnice drveća ili tako nešto.

Otkako su mi prije nekoliko godina šumari devastirali čak i jedan brdski travnjak (na onoj visoravni gdje sam baš nedavno tražio vilinsko sito) preko kojega su izvlačili posječene borove jasno mi je da se ti ljudi ne šale. Tako sam zaključio da su se u Hrvatske šume vjerojantno infiltrirali radikalni buddhistički monastici, koji su doslovno protumačili 283. strofu iz Dharmapade gdje kaže Šakjamuni: „Monasi nemojte posjeći samo jedno stablo, nego posjecite čitavu šumu. Opasnost dolazi iz šume...“. Tamo se radi o jednoj metaforičkoj unutrašnjoj šumi u kojoj rastu želje, pohlepa i strasti, ali naravno fanatici imaju uvijek svoju logiku. To je tako.

I eto nas napokon dolje u potočiću Dugi jarek kod mjesta gdje se u njega ulijeva mu desna pritoka, neimenovani potočić koji je nekada davno tvorio taj neprežaljeni Slap Anđela.

Nizvodno gacajući po Dugom jarku.

Ne mogu im oprostiti tu devastaciju, jer je slap predstavljao značajno mjesto za sve nas koji smo počinjali tu neke prve korake u upoznavanju naše planine izvan ondašnjih konvencionalnih i utabanih staza. Oduševljavala nas je uvijek njezina fenomenalna raznovrsnost i zatajno bogatstvo razasuto na relativno maloj ukupnoj površini. Na žalost i ona je, kako sada izgleda u retrospektivi, bacala biserje pred svinje, pa su se najzad okrenule protiv nje.

Vrijedi spomenuti i da smo na povratku prema vodocrpilištu, već dosta kasno navečer, sreli vrlo čudnog hodača bez ikakve opreme koji je tražio put do vrha Ivanščice. Promašio je skretanje prema stazi kojom smo mi išli i nastavio onda glavnim putom uz potok Koprivnjak. Proveo je tako u lutanju duže od nas, jer njegov auto je već bio kod vodocrpilišta kad smo mi stigli.

Pričao je da je iz Zagreba, da je tu prvi put i da boravi na godišnjem odmoru u jednom susjednom selu. Na kraju smo mu objasnili da za prvi uspon na vrh gore Ivanščice nije baš najbolje polaziti sa ovih dalekih i tajnovitih lokacija nego treba ići iz centra Lobora direktno gore preko planinarskoga doma Majer, pored Oštrca i dalje do vrha.
Nadam se da je taj čudnovati hodač sljedećega dana ujutro i realizirao taj pohod kako je najavio.





Post je objavljen 27.08.2021. u 20:21 sati.