Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/boredandrazed

Marketing

Liberalni svjetonazori naspram kršćanske lažne moralnosti - ili tako nekako. I'm not an expert but...

Često u određenim krugovima u kojima sam se kretala sam znala čuti ovu rečenicu: "Mrzim moraliste."
Nakon što su napravili neke stvari s kojima ni sami nisu ponosni, ne ulazeći u neke određene filozofske debate zbog emotivne boli. Ali na neki način možda prinukani vlastitom psihologijom, okruženjem/socijalnim ili obiteljskim uvjetima da učine nešto van svake pameti, kontradiktorno osobnim stajalištima i stajalištima društva - kao što je npr. prevara, fizički napad na nekog ili općenita osvetoljubivost prema osobi koja im je učinila nešto nažao. Kao nekakav pokušaj borbe za vlastitu slobodu i prava - čija je borba utemeljena ili neutemeljena ali za njih je bila nužna. Manipuliranje (ili kod nas "lukavost") je čak i prihvaćena, ako ne i poželjna (nebitno u kojem kontekstu, pa čak i ako je zlostavljači), fizički nasrtaji mogu biti i opravdani, a što je s prevarom kao načinom bijega od manipulativnog i štetnog odnosa gdje si, od strane društva, obiteljskog i općeg okruženja, prisiljen biti? Ili još bolje... drugim riječima, može li se taj čin uopće smatrati prevarom ako je osoba, unatoč jasnim izricanjem stava da ne želi biti u odnosu ili je protiv vlastitog stava u situaciji ostala zarobljena zbog različitih prisila, odlučila jednostavno postupiti u skladu sa svojim stajalištem kako bi sve to prekinula. Nekako mislim da ovo nije slučaj gdje se takav čin može nazvati prevarom. Mislim da bi pravi odgovor bio: "Mrzim licemjerstvo" ili "lažnu moralnost". Jer se takav postupak protiv pojedinca ne može smatrati moralnim, etičkim. Kako god želite. A dovesti osobu u položaj iz kojeg se ne može izvući jer nije posve samostalna i ne ostaviti joj prostora za borbu osim da učini nešto za osudu je van svake pameti. Ali tko zna za njegove ili njihove grijehe... Ona je ta koja je držala tuđi k* u rukama. Spavala sa još jednim čovjekom kojeg nije voljela, da bi pobjegla od drugog. Tko joj je kriv? Zar ne? Da... tko joj je kriv.

Nedavno sam i čula rečenicu kao što je: "Ti homoseksualci sa tim zastava što izlaze van mi je van svake pameti, onda mogu i pedofili napravit svoju zastavu i zahtijevat slobodu kako im se hoće." Nisam uspjela shvatiti je li taj dogovor bio nekakav govor mržnje, homofobija ili jednostavno odgovor na potpuno nepotrebna radnju jer - koga boli briga što si homoseksualac, ne tiče me se - iako ćeš to otvoreno i glasno komentirati. Zabrinjavajuće je što je homoseksualnost i pedofilija stavljena u isti koš u toj rečenici. Što mi u jednu ruku dovoljno govori o toj osobi. Možda je pedofil čija seksualna težnja nije dozvoljena, ali homoseksualcima je - pa ima potrebu protestirati. Ne uviđanje razlike između slobodnog i otvorenog odnosa baziranom na slobodnom odabiru obaju strana i čistog mamljenja, manipuliranja i fizičkog i psihološkog zlostavljanja pojedinca je zabrinjavajuće.

Biti, u nekakvom svom svjetonazoru - liberalan, ne znači dati slobodu svakom psihopatu, narcisu i sebičnjaku da radi što god mu je volja. Jednako je važno dati slobodu osobi da uživa u ljubavi i skladu sa osobom istog spola, kao što je važno i uvesti stroge kazne ili adekvatan način odnosa društva spram pedofilije, silovanja ili bilo kakvog fizičkog ili psihičkog izrabljivanja, gdje je drugi pojedinac u potpunosti lišen slobode i vlastitog izbora. Zlostavljanje je ono što se ne tolerira. Ili se ne bi trebalo tolerirati.
Stoga je na država ostalo da uvedu adekvatne mehanizme za njihovo sprječavanje. Problem je što još uvijek nitko nije siguran u kvalitetan odgovor države na takve situacije - i zbog toga su žrtve često prepuštene same sebi jer cijeli taj sudski proces izgleda mukotrpno i dovodi do još većeg osjećaja srama kod žrtve. Žrtva je doživljena i kao krivac i kao žrtva, a napadač je samo napadač u očima javnosti. Ponekad i suda.

Jedan fiktivni primjer - ako država ima zakon koji govori da djeca ne mogu biti radna snaga i sukladno tome, djeca ni ne mogu biti plaćena za rad, a ne postoje kvalitetni sudski mehanizmi i kontrola u pronalaženju i suzbijanju takve radnje - iako je kontra zakona - tko može garantirati da neka, možda čak i dobrostojeća firma, koja ipak puni državni proračun, neće uzeti dječju "radnu snagu". Otvara se prostor za robovlasništvo. Čak i da se za to zna u raznim organizacijama - ali se ništa ne poduzima. A tvrtka ne odustaje od toga - jer su sigurni u ne postajanje adekvatne reakcije. Zakon ne vrijedi ništa ako ga se ne provodi. Samo zato što je zapisan, ne znači da je i u upotrebi. Ukratko, samorazumljivo - država i društvo potiču izrabljivanje djece.

Pojedini muškarci se obrecnu na uvođenje strogih kaznih u pogledu pritužbi za silovanja i često im je odgovor na to: "Što ako ništa nisam napravio, a žena me je optužila zbog čiste zlobe? Zauvijek ću biti obilježen kao silovatelj u očima javnosti čak i da se dokaže suprotno". Ovakav način razmišljanja mi je... svaki puta kada ga čujem, jednostavno ostanem bez teksta. Kakva gromada jbne "empatije" od čovjeka. Kakva hodajuća p* od muškarca. A što je sa ženama koje zauvijek žive u sjeni srama i osuda jer su ih prozvali kurvom zato što je čovjek koji ju je silovao pobjedonosno šetao gradom i pretvorio ju u nešto što nije bio njen odabir? Ona je kriva jer je otišla van, nacugala se, pala na šarm silovatelja i iskoristio ju srušivši je na pločnik. I da se otimala, tko bi joj pomogao? - "Tko joj je kriv što je otišla van, napila se i tražila nekog za seks, pa i dobila je što je tražila". Silovatelj ne siluje zato što ne može doći do seksa i to je ono što društvo nikako da prihvati. Najveći broj silovanja se dogodio sa osobom koja je uspjela pridobiti žrtvino povjerenje. Što znači da postoji mogućnost da žrtva i pristane na snošaj. Silovanje je čisti odraz mržnje, potrebe za nadmoći i zahtijevanje potpune submisivnosti i šutnje kod žrtve - jer su u principu silovatelji ti koji su inferiorni, lišeni razuma, inteligencije i opće ljudskosti. Usporedimo to sa životinjama, samo zato što ti je uspjelo da ti mačka jede iz ruke i nakon nekog vremena ti odluči doći u krilo, ne znači da ju možeš držati na krilu i pričepiti je rukama i dovesti je do trenutka potpune zarobljenosti gdje se životinja na kraju počne otimati (uspoređujem sa životinjama jer ljudi prema njima imaju više empatije, što je pozitivno). Samo zato što ti je prišla, ne znači da ju možeš zadaviti vlastitim rukama - ali ćeš to možda ipak napraviti, jer možeš. A kazna će doći - možda. U jednom trenutku se odnos pretvara u zlostavljanje - zatvor za nedužne. Ono što pojedinci zaborave je - i žene su zlostavljači. Ovdje nije pitanje muških i ženskih prava već pitanje zdravog razuma. Tuži i ti nju. Kod nas žalbe prolaze sa lakoćom ovak i onak.

Isto tako smatram da je automatsko davanje djece ženi prilikom sudskih rasprava neadekvatno i vjerujem da u mnogim zemljama nije dobro obrađeno i nije postignuta pravednost. S jedne strane - svaka borba je spora i samo stvara veći grč u želucu jer se ništa ne može potvrditi i dokazati odmah pogotovo ako se sve bazira na "pričicama", a s druge strane i muškarci i žene odluče biti obavijeni šutnjom i nemoći te se gotovo niti ne trude izboriti se sa situacijom ako sud ipak odluči djecu dati zlostavljaču i ucjenjivaču ili moraju dijeliti skrbništvo sa psihopatom. Sada kada se nalazimo u društvu gdje je biti otac stvarna i poželjna uloga, ne vidim zašto bi se ta njihova uloga trebala umanjivati pred zakonom. Pa čak i za one koji najradije ne bi imali nikakvog udjela u životu djeteta. Ali svaka situacija je individualna. A rastave su... pa... nikad bile lagane za bilo kojeg od sudionika, naročito za djecu. Osoba koja namjerno manipulira situaciju putem djece bi trebala biti kažnjena i na tako nešto se treba reagirati i treba osuditi. Iako, prema mom skromnom mišljenju, loš brak je daleko štetniji od bilo koje rastave. Zapravo - ljudska gnjida koja ti je ujedno i roditelj je jako štetno za djecu i za supružnika koji nije gnjida ili baš tolika gnjida. Ako postoji mogućnost da se dokaže kako je neka osoba smeće, i to pred sudom, mislim da bi se trebalo dokazati dokle god se u obzir uzimaju prava djece i postoje načini da se provede kvalitetno - ne i bezbolno, ali kvalitetno. Samo ono.. to traje. Jbg.

Cijeli taj žena - kurva, muškarac - frajer/ žena - majka, muškarac - ništa/ žena - žrtva, muškarac - ološ - kao općeprihvaćene stavke u društvu nisu dobre. Prihvaća ih se bez ulaženja u pojedine situacije i sve se svodi na to " a što će društvo reći o tome, kako će rodbina reagirati", "ma to je tako i tako i tu se ne može ništa". A nepoznavanje zakona ili odbijanje njihovog provođenja ili ne dobivanje adekvatnih informacija vezano uz zakone i opća prava mogu biti štetni. Ljudi nemaju pojma što je etično ponašanje. Što to znači biti dobra osoba u RH? Što znači odnositi se prema nekome sa poštovanjem?

I tako se toksični odnose pretvore u toksičnu obitelj koji odgoje toksičnu djecu - ne ulazeći u introspekciju i moguće priznavanje vlastitih pogrešaka kako bi situacija bila bolja. U nekim zemljama, koliko znam, školstvo ipak preuzima veliki dio odgoja i uključivanja u društvo (zapravo se "liberalne" države dosta upliću svuda, samo ne direktno... inače bi bila anarhija) - više nego roditelji - s toga su u tim situacijama problemi neke druge prirode. Tako nekako dolazim do zaključka da, ako želimo imati određene slobode, onda ne gine i veliko uplitanje države i raznih organizacija u svaki aspekt našeg života. U jednu ruku, postaje nužnost. Tako da i to može postati problemom i može doći do otpora ako zakoni, sudski procesi i opća organizacija države - nemaju veze sa zdravim razumom.

Hrvati ipak imaju mogućnost razmišljanja svojom glavom i mogu donijeti veliku odluku o tome u kojem smjeru žele usmjeriti svoju djecu ali i sebe, ako ih/se uopće žele usmjeriti. Školstvo je rubno razvijano u pogledu poticanja ičijeg talenta i općeg odgoja, kada u globalu, sve o čemu razmišljamo je kako zgrnuti više novca i zašto Nijemci žive bolje, a mi gore. Dakako, školstvo se još donekle i trudi istaknuti određene pojedince i talente, profesori prepoznaju tko je u čemu dobar ili nije dobar. Kam sreće da zapravo radiš ono što uistinu voliš i ono u čemu si se razvijao kroz školovanje i da u tome zapravo stabilno i fino zarađuješ.
To jednostavno tako ne ide. Nije svaki pojedinac toliko bitan, specijalan ili bogat da bi mu se sve serviralo na pladnju.
Ali u tom pojedinom hrv odgoju vidim i problem. Jedini smjer kojeg uviđam u hrvatskom odgoju je materijalistički smjer i težnja prema lažnom, plitkom prestižu - i to je ono čemu uglavnom težimo. Jednostavno ne uviđam neka drugačija usmjerenja ili drugačije svjetonazore od materijalizma ili nekakvog jeftinog prestiža. Pa čak i onda kada imamo sasvim dovoljno. Svaki drugi aspekt je zanemaren ili definiran prema vlastitoj savjesti. Ali novac i lažni prestiž su glave vrijednosti.

A "što će selo reći" je... hm. Ako je selo to koje donosi glavni sud o nekom, pa makar to bio i tvoj otac ili majka ... I korumpirani odvjetnik mi ponekad djeluje poštenije i razumnije od njih.

Ali tko zna, možda i griješim. Volim kopati po truleži.




no no, ova je bolja




Post je objavljen 09.08.2021. u 13:09 sati.