Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/meznaric

Marketing

Tekst 58. - m.u.k. ...

...

kafić poprijeko stadiona nije mi u prva tri na listi najdražih u gradu.
vjerojatno ni u prvih pet.
jbga, navike.
ipak, blizu je mog radnog mjesta i kava je sasvim pristojna, pa je zato idealan za brzinsku pauzu na poslu, čak i ako ponekad moram slušati pojedince koji svojom galamom nadglasavaju žamor ostatka terase, dok se redovito, sa svakim novim gutljajem kave, busaju u prsa činjenicom da su nekad davno nešto igrali u koprivničkom prvoligašu.
ali, isključim se, pustim vlastitim mislima da malo brže okrenu kolo u glavi, i buka terase polako me počinje zaobilaziti.

sunce je ugrijalo na zamorna 34 stupnja,ali kava s toplim mlijekom i velika čaša vode, moja su standardna narudžba. uz šalicu i čašu, na visokom barskom stolu držim blok za pisanje i penkalo, i sama činjenica da ovakvog scenarija nije bilo dvije godine, čini da se osjećam čudno.
zbrisao sam s posla na petnaestak minuta, koristim gužvu dok kasni kamion što dolazi na istovar papira. ustvari, čak ni ne koristim gužvu, već je ovo nešto kao gablec, kojeg inače redovito obavljam u vožnji.
dva stola do mene, kolega iz gimnazijskih dana. kažem kolega, jer prijatelji nikad nismo bili, i nismo nikad krili da se ne podnosimo.
promatram ga nakratko...
olinjao, gotovo oklošario, znam da pomalo i cuga.
politički korektno bilo bi reći da ga godine nisu mazile, ali politička korektnost nije nešto po čemu sam poznat, pa zato mogu slobodno reći da je on sam sebi najgori neprijatelj, kao i ja sebi, uostalom, no očito je on u tome daleko uporniji i uspješniji nego što sam ja ikad bio.
tek toliko da se izdignemo od tinejdžerskih izdrkavanja i vremena kad smo jedan drugog bez ustezanja slali u pičku materinu, pozdravljamo se kratko, i nastavljamo se ne tangirati ni dva posto.
i to je ok, cijenim postojanost i iskrenost, od prvog dana znam na čemu sam, za razliku od većine ljudi koji su većom ili manjom mjerom dio mog života.

pretpostavljam,
da velik dio vas nije dobio dovoljno pedagoških šamarčina u onim razvojnim, ključnim godinama, ili ste drugi kraj spektra i dobili ste ih previše, pa sad imate jedan ogroman problem:

uopće ne mislite ono što govorite da ćete napraviti, a u nastavku toga nerijetko i prešutite ono što jeste napravili.

razlog za oba ponašanja vjerojatno je isti, sve su to rijetka govna koja sami ne želite jesti, pa ih pokušavate servirati drugima kao glavno jelo, i to toliko bezobrazno, da čak zaboravite "postaviti stol i servirati žlicu". točka na i je, što se uvrijedite kad prepoznam novu porciju govana i, umjesto da je pojedem, pošaljem vas u kurac.
citirat ću jednog poprilično feminiziranog poznanika, koji, otprilike kao u filmovima, nije bio svjestan da sam mu iza leđa, pa je nakratko pred ekipom pustio jezičinu:

- jooooj, kakvo je on đubre prepotentno, poslao me u kurac. znaaaaaaači, užaaaaaaas.

ne znam je li mu poslije prošlo glavom da ima "prijatelje" kao i ja, jer nitko ga nije ni pokušao upozoriti da sam blizu, i na taj način ušutkati prije nego o meni kaže ono, što samo ja nisam smio čuti.
ali, eto,
ja sam prepotentan i bahat , jer nemam problema ikoga gledati u oči kad ga šaljem u krasan kurac, dok su svi drugi best frendići, i to ne bilo kakvi, nego best frendići for life, a istovremeno drže fige u džepovima. u redu je, ne ljutim se. dira me tek toliko, da izvučem inspiraciju i objavim novi tekst, nakon dvije godine kreativne pauze.

ustvari,
kao reakciju na na sva servirana govna, zanima me ovo:

zapitate li se ikad, postajem li umoran od toga da vas, opet i iznova jednakom revnošću, šaljem u krasan kurac?

jer... umoran sam.
kronično.

umoran sam od žena koje će sve moje svojatati, a zauzvrat dati samo kratak uvid u svoju lepezu trauma, i to tek kao objašnjenje za sve stvari kojih ne žele biti dio, a kojih redovito bude mnogo. svi mi imamo svoju prošlost, ali ne i razumijevanja za tuđe. od vikend-svetica koje se boje glasno reći "kurac", jer samo u kuloarima čule su da je to nešto lijepo i kunu se, da nemaju svojih iskustava po tom pitanju, do konobarica sa koktelom kompleksa, zbog kojeg "hvala za kavu" prevode kao "jeb'o bi te", ali se zato osjećaju lijepima kad si notorna seljačina i potonje im kažeš u lice, jebeno sam umoran.
i kad smo već kod notornih seljačina, umoran sam i od onih galamdžija s početka priče. marš u kurac, preko nekoliko puta.
umoran sam od "pravih" prijatelja koji imaju moj broj, ali im nije stalo da i ja imam njihov, a zaboravili su čak i kad mi je rođendan, i to onog trenutka kad sam na facebooku ukinuo javnost tih informacija.
kad već spominjem društvene mreže, umoran sam i od facebooka, instagrama i ostalih agresivnih načina da reklamirate svoje životne vrhunce, i još gore, vrhunce životnih gluposti. internet je stvarno idiotima dao mogućnost da ih se doživljava. greška, ogromna, neispravljiva.
umoran sam od sinovljevog puberteta, a tek je uzeo maha, dok istovremeno spoznajem svu istinitost davnog majčinog proročanstva:

- pričekat ću, da vidim kako ćeš ti proći kroz pubertet tvoje djece.

umoran sam od sendviča i pekarskih proizvoda za gablec, a nerijetko i ručak, kao i od jedenja u vožnji.
umoran sam od korona virusa.
umoran sam od koprivnice, grada koji obožavam, a koji mene obožava mrziti, iako uglavnom pojma o meni nema, niti se dostoji pitati, već samo šuška, kao lopov u mraku, kujući novu zavjeru, novu "istinu".
umoran sam od toga da se moja realnost tumači kao ogorčenost, a nedostatak osmjeha na mom licu kao bahatost. nitko se ne bi trebao vrijeđati time, što vidim kako stvari stoje i ne nalazim u njima razloga za osmjeh, jer ne radim iz toga religiju i ne zahtijevam slijepu poslušnost.

umoran sam...
od svega i svih, a ne mogu si pomoći.
trebam koji mjesec godišnjeg, kolibu usred ničega, brdo knjiga i nimalo kontakta s ljudima.
nažalost, surova stvarnost je takva, da tek knjige mogu dobiti.
teraj dalje, za iste pare.
...

Post je objavljen 12.07.2021. u 00:34 sati.