Teške vjeđe,
usamljenih ruku
u gubi satkale su
ove tuge čas
Ponoć već je došla,
znojne su mu ruke,
umorno mu lice
osluhuju daljinu
Netko bliže,
se negde tamo i voli
u toj buci ljudi,
što snivaju sad smjelo
Kao neko vrelo,
što spava u daljini
Netko negdje,
dok rugobu zaboli
Što srce mu je,
kao napušteni cvijet
Uspjele su suze,
iz tame da izađu,
okus im je kao
nevera na buri
Pijesak blagog vijeka,
Što rominja vjetrom,
ošinu ga snažno,
kao gladnog glad
Zatvori tad oči,
kao hladni prozor
da ne vide sramote
koju živi sam
A kad sa prozora,
pogleda u tamu,
da ponada se drago,
nekoj sreći svoj
Usta su mu suha,
zaboravljeno lice
kužne su mu oči,
a pogled mu je jad
Post je objavljen 25.06.2021. u 08:10 sati.