Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/nessunodivoi

Marketing

Sram



Večeras sam skupio razbijeno dostojanstvo, i priznao joj kako se sramim. Kako sam prije 3 tjedna na našoj obiteljskoj fešti bio pijan pred djecom.
Rekoh, ne znam kako, iako je bespredmetno, da nisam ni toliko unio u sebe.
A sram me.
I strah.
Jer ….pričam joj kako alkohol djeluje na mene nestabilno.
Otkad sam za trajanja terapije duge 9 mjeseci izgubio apetit i želju za pićem. I izgubio 7 konfekcijskih brojeva. Pa me piće valjda prevarilo.
Valjda.
Jer sam tu subotu uživao biti domaćinom fešte. A godinama nismo nikog zbog epidemije ugošćavali. Iznajmili smo imanje, uzeli catering, nafrljili razglas, uživali kao da pošasti nije ni bilo.
Pa sam popio, prvi put u skoro godinu dana. I umjesto da me alkohol razveseli, razgali, oslobodi, mene bacilo u nemir i tjeskobu. Isključio sam se, potonuo. Sjedio i nisam reagirao.
Imao sam neku šansu da se vratim, kad mi je došla poruka Pjesnikinje. A dolazi rijetko a sigurno je osjetila da nešto samnom nije u redu.
Odgovorih....“nacvrcao sam se“.
Ona…"ne smiješ! Otuširaj se!"

Kao da sam imao gdje…pa sam valjda nastavio po svom. Jer se dalje ne sjećam previše.
I nemam pojma kako je Pjesnikinja osjetila da mi treba pomoć. I baš ona koja je jako bila ponosna što više ne vjerujem u „tajne veze među ljudima"….

Rano u zoru, sam sam u krevetu. Nije mi mučno. Nije mi zlo. Nego mi je praznina u sjećanju.
Nitko me ujutro ne pozdravlja. Tiha misa. Pa kanonada uvreda.
Boli. Djeca me vrijeđaju. Da je tata pijanac.
Boli.
Kriv sam.
Ne znam što bih.
Kako da se ljutim na njih?
Moj otac, kakav god bio, a unukama godinama ne čestita ni rođendane ni blagdane niti ih posjećuje, on nikad pio nije.
I nisam ga nikad vidio pijanog.
A mene moja djeca jesu pa me s guštom i prijezirom vrijeđaju.
……
Danas, skoro tri tjedna poslije smo nas dvoje o tome pričali.
Rekao sam joj da me poslije još dvaput alkohol odveo u nemir.
Skroz malo tog otrova, čak sam se i samo pravio da pijem prošli petak među dragim ljudima. I svejedno me piće instantno gurnulo u naručje depresiji. I na uredskom rođendanu na kojem su svi uživali….ili se tako činilo…ja sam tonuo i odustao od jedne jedine čašice. Pobjegao sam u teretanu kad se društvo odlučilo uputiti u pivnicu.
…..
Pričam joj o tome večeras. Velim da pijem tablete, da me drži pred-ljetna tjeskoba. Da se ljeta već dugo bojim umjesto da mu se veselim.
Al da nije do tableta. Ili je? Nemam pojma.
Osjećam da me sluša. Osjetim da je umirena mojim priznanjem srama zbog naše djece-svjedoka. O svojim problemima šutimo.
….
Veselio sam se popodne poruci moga Glasa Svijesti. Moje terapeutice. Nudi mi naš stalni termin. Velim, može al da sam ja tada na moru. Jel može Skype, pitam. Jer mi treba priča, savjet, utjeha, prijekor. A svega po malo ću dobiti. Ili ničega. Nikad to nisam siguran.
Ona nudi sat raniji termin. Čudno mi malo al pristajem bez zadrške.

Pričam to Njoj večeras, a ona mi se nasmije. Ajd bar to! Prvi put u par tjedana da mi se nasmijala. „Normalno da ti taj termin nudi jer tada igra Hrvatska!“.



Post je objavljen 16.06.2021. u 01:42 sati.