I onda , kada sam shvatila da mogu biti dobar zidar jer sam sve opeke
posložila kako treba
dogodilo se ono , što obično ne očekujemo:
umjesto pohvale za toliki trud , za nabrekle jagodice prstiju
i u konačnici
za ranjeno srce koje se odlučilo graditi za dvoje
vihor i to ljudski vihor , njegov, muški, surov
srušio je sve , kao da je od papira gradjeno.
A počela sam od krova namjerno . Znala sam uostalom, da
temelji nikad nisu bili naši , pa eto , da bar imamo
zajedničko krovište.
Niti to.
Nema ga i neće nikad biti....