Ne mogu prestati slušati Hari Mata Haria, Merlina, Balaševića... Točno se sjećam kada sam zavoljela Balaševića. Prvi put, u autu, kad si mi citirao ''Provincijalku''. Tko se nebi zaljubio. Nije da nisam znala za njega prije, ali prije tebe nije imao toliko smisla.
Kao da se namjerno drogiram a znam da mi šteti. Tako je to kad o ljubavi učiš od pjesnika, jedan od sigurnih recepata za katastrofu. Znam da sam nerealna.
Pišem ti često. Riječ-dvije, možda nekoliko rečenica, pa obrišem. Čemu to ionako. Znaš sve što ti imam za reći, a riječi uvijek povrijede ili tebe ili mene, najčešće oboje. A sve ti oprostim, znaš. Samo mi budi blizu. Ja ne mogu zamisliti, da živimo tisuću godina, da bi ijedan dan mogla biti ljuta na tebe. Jebiga, volim tu auru kojom zračiš. Ima boje za koje nitko ni ne zna da postoje. Nemoj me ostavljati samu. Pusti me da se utapam u tvojim očima kad se sretnemo negdje, dok nitko ni ne sumnja koje se bitke u nama odvijaju dok stojimo na suprotnim stranama svijeta. Reci makar nešto nevažno, samo da ti čujem glas. Ne diži ruke od mene.
Post je objavljen 07.04.2021. u 11:58 sati.