Marketing
Antifaschistischer Schutzwall I.dio
Antifaschistischer Schutzwall war die in der Deutschen Demokratischen Republik offizielle Bezeichnung für die Berliner Mauer.
Treba na početku diskusije odmah razjasniti da imenica Wall u njemačkom jeziku nije isto što u engleskom, znači nije to tek neki puki zid. Za zid koji je više ili manje trivijalne, da ne kažemo profane uporabe, postoje u njemačkome imenice Mauer i Wand (isprike, nemam pojma sad koji točno članovi pripadaju tim imenicama, a da idem to negdje tražiti, baš toliko lud ipak nisam :-(), a Wall je nešto onako malo uzvišenije, nešto što nosi više mistične epsko-ratničke konotacije, dakle ono što bi mi obično nazvali „bedem“.
Popularni Berlinski Zid ili kolokvijalno Mauer imao je dakle i svoj oficijelni naziv koji danas mnogi niti ne poznaju- Antifašistički Zaštitni (Obrambeni?) Bedem. Tako su ga cinično nazvali njegovi graditelji. Može se reći da su time uspjeli učiniti svojevrsni hommage svojim ideološkim prethodnicima Nacionalsocijalistima iz Njemačke Radničke Stranke, koji su kakvih petnaestak godina ranije još pričali o nečemu što su nazvali Atlantikwall/Atlantski Bedem. (U tome slučaju radilo se o preko 2000km dugačkoj liniji utvrđenih položaja duž Atlantske obale Europe, od Norveške do francusko-španjolske granice, pomoću koje se trebalo spriječiti iskrcavanje Saveznika i otvaranje Zapadnoga Fronta. )
Izvan svake konkurencije, za mene kao ljubitelja povijesti, najintimniji trenutak lanjskog čitavog produženog boravka u Njemačkoj je bio jedan večernji susret sa Berlinskim Zidom. Zaista nevjerojatno sretna okolnost je da smo boravili u hotelu, nedaleko Arkonaplatza, ispred kojega je doslovno prolazio Zid. A sam Memorijal Berlinskog Zida smješten na Bernauer Strasse bio je nedaleko niz ulicu u dometu ležerne šetnje.
Da bi bolje razumjeli zašto je bio nužan Berlinski Zid moramo se, vratiti u Ameriku, recimo 19.st.
Ako smo gledali američke filmove o tome vremenu znamo da su na Jugu bile neke države gdje su držali robove, a bile su na Sjeveru i drugdje države u kojima nije postojalo robovlasništvo. Neki pojedinci među robovima koji su bili više onako avanturističkoga duha i koji nikako nisu mogli osmisliti svoju životnu svrhu u sklopu sigurnosti i stabilnosti koju je pružao robovski život su zato bježali od svojih gospodara sa Juga u druge države gdje ih nije čekala nikakva sigurnost niti stabilnost, ali čekala ih je sloboda.
Za robovlasnike takvi bjegovi su bili vrlo nepovoljan razvoj situacije. Zamislite samo da vam iz sobe utekne televizor?! Ili vešmašina, ili aparat za kavu, ili bilo koji komad vlasništva u koji ste investirali novac i u koji imate investirana očekivanja da će vas dobro i dugo služiti! To je svakako nešto što bi vam moglo poremetiti raspoloženje ne samo toga dana nego i na duže vrijeme.
Totalitarna državna uređenja 20.og stoljeća su po istom principu svoje državljane smatrala vlasništvom države koja u njih ima investirana očekivanja i nema smisla da oni nekamo na svoju ruku se zapute u „neizvjesno“ i onda još da tamo pričaju kako ima problema u Raju. Naravno odnos robovlasnika spram robova bio je jedan iskren i nedvosmislen odnos, robovlasnici nisu puno tajili da im robovi trebaju za ostvarivanje vlastitoga probitka. Totalitarna državna uređenja nisu bila toliko transparentna i postojanje sebe samih i odnose prema svome ljudskom vlasništvu su opravdavali izmišljajuči najapsurdnije bajke.
Neposlušne ili one avanturističkoga duha su na svaki način eliminirali da ne kvare opći štimung.
Memorijalni Zid sa fotografijama dokumentiranih žrtava koje je odnio Antifašistički Obrambeni Bedem.
(nastavlja se)
Post je objavljen 28.01.2021. u 14:55 sati.