Minulo je. U večeri.
U jutarnjem danu.
Dok gledam u jednu
poraznu, otvorenu ranu.
U beskonačnom plavetnilu oka
Dva su života toka
Jedan, žarki, za tebe,
drugi, uvenuli, za mene
Tražim te u okusima kiše
u jutarnjim, šaptajima gora
Gledam te u pokretu puža
u zimzelenim hrastovima krša
Čujem te, u cestama dalekim
bučnoga svijeta iz krajobraza
Slutim te, kao drveta kora,
u duševnim pregledima mora
Gdje spajaju se vjetar i voda
kraj pješčanoga, osamljenog bora
Tražim te kao nešto svoje
kao dijete moje, uginulo je
to što sam posadio za tebe
A sadio sam iz korijena srca svoga
i zakopao uz maslačke svjetla
što kao lampioni svjetlili su
ljubavlju nepremostivom
da te, dotaknu, u pogrebu noćne duše
Uvenulo je, za tebe,
cvijeće što ubrah sa vrha planine
i poželjeh ti dati
okićeno biranim rosama kiše
i dragim tajnama čudesnoga mora
da te, kao nitko drugi,
uhvati u vihoru trenutka
i zavrti te oko sebe
jednom, toliko snažno i vječno
Uginulo je moje dijete,
preminulo je, kao odsjaj
zlatno okićenog lista
U oglasu slavuja, čujem
mu gubitka glas
Čujem te, kao labuda na čistini
Daleko si, i srce tvoje
I gledam te, kako sjediš,
kako ploviš rijekom života
pokraj planina,
potoka i mora
Post je objavljen 16.11.2020. u 22:41 sati.