onda kad hoću ili kad trebam....svejedno je
stavim sebe na prijestolje tišine
da......upravo prijestolje koje gradim sama sebi
dan po dan, kao da slažem cigle koje vjetar neće pomaknuti
jer tišina to zaslužuje
jer je volim
jer se u njoj voli najtiše
najdublje
jer se tišinom donose
il' velike il' plitke odluke
kakve god bile - ipak su odluke
štetne možda
raduju sigurno, trebamo ih kao nasušnu potrebu
svog jastva, krivo ili pravo...nebitno
ionako sve odluke o promašajima su naše
ako ikad spakiram kofere bit' će to u tišini
vratim li se s pola puta,tišina će mi biti zaklon
saveznik pa i sudac
vrijeme i mjesto u kojem laži nema
samo neka ogledalo ostane
ono neka bude moj pogled u sebe
griješim li puno
voleći tišinu vlastite
samoće na izgradjenom prijestolju
sebične, ženske potrebe