Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

Marketing

Banda budala


Sljedeća priča tipična je za vrijeme u kojem živimo.
U našoj su zgradi prisutni žohari, odvajkada. Poveliki, smeđi, zamršenih ticala i mnogobrojnih nožica. Ne zna se gdje im je baza; priča se za jedne stanare, Ustropiće s petog, da ih imaju stalno, i smeđih i crnih, da odbijaju špricanje. A ta gamad čim ugrabi priliku prijeđe susjedima. I kad netko konačno pozove dezinsekciju, žohari se razbježe po zgradi: omamljeni, polumrtvi bauljaju hodnicima dok ih otrov ne savlada. Legenda kaže da oni samo hiberniraju nekoliko dana i da se onda, ako ih netko onako uspavane u međuvremenu ne zgazi, probude življi no ikad.
Te godine su našli načina da uđu i u naš stan. Izgleda da nova protuprovalna vrata nisu uspijevala zadržati ošamućene žoharske horde; negdje ispod postojao je slobodan prostor, uzak, ali posve dovoljan da te snalažljive, migoljaste živine – tvorevine nekih davnih arhaika – nađu sebi put. Tako da smo ih pronalazili, mrtve ili na rubu života, u predsoblju, odmah do vrata.
Tog jutra jednoga sam od tih jezivih stvorova, nepomičnog, našao pod cipelom. Bio se tamo sklonio zadnjima snagama. Palo mi je na pamet da provjerim ispod ostalih cipela poredanih u predsoblju. Potom i u cipelama. I bio sam u pravu: u jednoj kožnatoj mokasinki pronašao sam još jednoga. Taj se još malo micao, tako da sam bio prisiljen pribjeći grubim sredstvima.
„Privlači ih miris kože“, rekla je moja supruga, ali ja nisam bio siguran.
U svakom slučaju, otada sam redovito pregledavao unutrašnjost cipela prije obuvanja. Ustrajao sam u tome dugo nakon nestanka žohara iz našega predsoblja, a navodno i iz cijele zgrade (do sljedeće zgodne prilike). Ustrajao sam u tome i godinama poslije, skoro cijelo desetljeće. Uočio je tu naviku jedan moj dobar kućni prijatelj. Rekao mi je:
„I ti još uvijek provjeravaš cipele! Čak i ako žohara u stanu nisi vidio godinama. Svjestan si da to što činiš nema smisla, a ipak to činiš. Taj tvoj čin time je postao pravi pravcati narodni običaj! Ti si, prijatelju, narod.“
Savjetovao mi je još da taj svoj običaj kandidiram za zaštitu UNESCO-a, da ga stave na listu svjetske baštine, kako i dolikuje. Postupak apliciranja bio je tako kompliciran da sam na njega potrošio sljedeće tri godine. No, na posljetku sam postigao cilj i danas pod brojem 5748305 nematerijalne svjetske baštine ponosno stoji: „Zavirivanje u cipele, Hrvatska“.
Po savjetu istoga kućnog prijatelja od Europskog sam suda za ljudska prava tražio pozamašnu novčanu naknadu za one tri godine potrošene na apliciranje, ali tužba mi je odbijena uz nemušto obrazloženje. Stavio sam prigovor na tužbu i tako utrošio još dvije godine.
„Koga sad da tužim za ove dvije godine?“, pitao sam prijatelja, a on mi je odgovorio:
„Kasno je, morao bih krenuti.“
Tek tada sam pojmio da me taj moj kućni prijatelj posjećivao (dolazio mi kući, on meni, ja njemu nikad) iz meni posve nepoznatih razloga. Ništa nas nije povezivalo; naša su se kućna druženja svodila na razdoblja napete šutnje nakon kojih bi uslijedila još napetija razdoblja jedva prikrivenog bijesa. Kasnije sam čuo da je on zapravo bio beskućnik i da zakonski nije ni imao pravo imati kućnog prijatelja.
A da se priča ne raspline u zrakopraznom prostoru, neki dan smo moja supruga i ja krenuli u kazalište (lutaka? ne!). Obuvši mokasinke bez prethodnog pregleda, osjetim nešto ljuskavo na vršku nožnog palca. S gađenjem odbacih mokasinku u zid, i iz nje ispadne mrtvi žohar.
„Privlači ih miris kože“, rekla je moja supruga.
Ali, kad smo pogledali iz bližega, uočili smo kako nije riječ o žoharu nego o suhoj datulji. (Datulja, priznat ćete, neobično nalikuje mrtvome žoharu.) Obavijestio sam o tome predstavnicu stanara. Otela joj se psovka:
„K vragu i posao! Datulja se još teže riješiti nego žohara, razmnožavaju se strahovitom brzinom!“
I ode pozvati istrebitelja datulja.

Post je objavljen 26.09.2020. u 17:29 sati.