Marketing
Sanijela Matković "Uvala od lavande"
S jednog rimskog putovanja, uz nekoliko turističkih atrakcija, ponijela sam sa sobom i sliku trga na kojem mlada djevojka svira gitaru i pjeva nostalgične talijanske kancone. Imala je glas anđela, kojeg se ne bi zastidjele ni najveće svjetske pozornice, a ipak je pripadala tom trgu, ljudima koji su u tišini slušali i malenom šeširu koji se polako punio novčanim prilozima. Je li na taj način zarađivala za život ili prikupljala novac za studij, tada me nije zanimalo. Zaboravila sam tu sliku i tu djevojku anđeoskog glasa dok nisam pročitala roman Sanijele Matković „Uvala od lavande.“ Slika se vratila tako intenzivno, kao da je cijelo vrijeme mirovala u meni kao lijepa, usputna uspomena, kao nešto osjetljivo i vrijedno, što sam tog rimskog popodneva dobila od nepoznate djevojke kao dar, kao ljepotu, kao talentiranost ljudskog bića, kao umjetnost. S rimskih ulica slika djevojke preselila se na stranice ovog romana.
„Na njegovoj barskoj stolici sada je sjedila djevojka s gitarom. Nemoguće je opisati osjećaje koji su me preplavili u trenutku kada sam začuo prve taktove fada…“
Složen je mozaik ljudskog života, sastoji se od niza finih dijelova kojih često nismo svjesni pa mislimo da bi ih trebalo biti više, da bi trebali biti značajniji, zanimljiviji, intenzivniji.
Nezadovoljni jednim životom, nastojimo ga ustostručiti pa ga tražimo na društvenim mrežama, koje mogu značiti dobro druženje, informaciju, dopunjavanje nekih socijalnih potreba, ali mogu značiti i psihijatriju, kriminal, prijevaru… Virtualni život može biti dobrodošla dopuna, ali se lako može pretvoriti u pakao.
Dok u realnom životu poznajemo svoju okolinu i dobro znamo što kome pripada, u virtualnom je životu to kretanje teže, jer do nas dopiru samo one informacije koje nam netko servira, dakle i one lažne, zlonamjerne, ishitrene, one koje se kriju iza lažnih profila i imena i koje spadaju u domenu bolesnog.
Upravo tom temom se bavi autorica u svom romanu „Uvala od lavande“. Svjesna činjenice da virtualan svijet nije bezazlena igra, da se u njemu roje snažne emocije i interesi, da se je on svojim virtualnim noktima čvrsto zario u realan život pojedinca, autorica svog glavnog junaka Mislava, šalje na romantičan otok, u malo, slikovito mjesto, da za potrebe svog doktorskog rada, istraži fenomen virtualnog života mještana. Mislav koristi činjenicu da je lokalni ugostitelj za mještane raspisao nagradni natječaj, za vrijeme kojeg se oni trebaju služiti računalom u ugostiteljskom objektu. Ovaj postupak i niz članaka koje Mislav objavljuje o mjestu i mještanima, omogućit će mu da promatra ljude, da otkriva tko se krije iza kojeg imena, da uoči koliko se licemjerja i otrova može nakupiti iza lažnih profila naoko normalnih ljudi.
Postoje ljudi koji svoje napadačke komentare skrivaju i iza desetak različitih pseudonima, ali se otkrivaju načinom svoga pisanja, uzrečicama, ustaljenim pravopisnim ili jezičnim pogreškama, što čovjeku od pera nije teško otkriti. Mislav je zapanjen činjenicom da čovjek može tako silno mrziti prostor, vrijeme i ljude s kojima živi i jasno mu je da ima posla s egotripovima.
Budući da svoje istraživanje provodi predstavljajući se kao novinar, a objavljuje članke u listu svog prijatelja i sam Mislav spada u lažnjake, ali njegovo lažno predstavljanje ne ugrožava njegovo benevolentno djelovanje.
Prateći zbivanja u malom mjestu, autorica nas vješto dovodi do pitanja: „Ima li čovjek s lažnim identitetom lažnu savjest ili u njemu neupitno živi ona njegova?“ Mislav sve više osjeća težinu istraživanja ljudske mizerije i pita se:“ Zar je tako teško biti dobar čovjek, dobar prijatelj, dobar susjed, dobar stranac, dobar prolaznik? Zar je tako teško biti dobar?“
No u Uvali od lavande živi i niz dobrih, razložnih, simpatičnih ljudi koje Sanijela Matković portretira jasnim, živim bojama. I kada se u mjestu dogodi nešto loše, kada mjestu zaprijeti nevolja, onda se ljudi više ne dijele po količini svoje dobrote ili zluradosti. Nesreća sve ujedinjuje i ta činjenica postaje novo psihološko pitanje. Zašto smo skloni više suosjećati s patnjom čovjeka nego se s njime radovati? Zašto mislimo da smo pozvani pružiti mu utjehu, a ne znamo sudjelovati u njegovim uspjesima i postignućima?
Roman „Uvala od lavande“ komponiran je pravolinijski, gotovo poput dnevnika u kojem se zbivanja odvijaju dan za danom. Nema iznenađenja ni naglih obrata, a ipak je to roman pun unutarnje napetosti koja budi znatiželju čitatelja. Upletena mala ljubavna priča, koja znači jedan raskid i jednu internetski probuđenu ljubav, pokazuje da čovjek ostaje onakav kakav jest i kada se nalazi pod maskom i onda kada je skine. Najvrjednija sastavnica romana je životnost, osjećaj da je sve što nam se prezentira nama poznato, a opet čudesno novo. Kao ona djevojka s rimskog trga koja je iznenada, nakon niza godina, osvanula u romanu Sanijele Matković.
Marija Juračić
Post je objavljen 30.04.2020. u 08:48 sati.