Eto, gotovo Vlaentinovo, rođendan, sad treba ispeć koju krafnu do maškara, pa ćemo se ostavit cigara, alkohola, vina, vode, seksa, slatkoga, kiselog i slanog, uz one uvijek iste doskočice hihi nema više vina za mene, a ni manje, hihihi odričem se vode, odreko se ja svega ima dvajst i nešto godina i inih varijacija na temu.
Kao nešto svako jutro malo odmetitiram, odradim turu brzog hodanja i nešto vježbam, sad samo čekam hoće li nas ono nešto leteće iz svemira pokosit ili nije još vrijeme za fajrunt.
Što ste zadnje napravili na zemlji? Paaa, napisala post na blogu.
Jučer me StaraMajka pitala što sam dobila za Valentinovo. Srce me baš nekako steglo, pa sam gledajući u buket ljubičastih tulipana zanijekala njihovo postojanje uz Husbyev začuđeni pogled.
Ne samo zato što je moj, ali moj otac je bio frajer. Ljepuškast, markantan, za ondašnje pojmove visok, i principijelan, jako. I sama StaraMajka kaže da joj nikada nije dao povoda za ljubomoru, osim što je znala ponekad proklinjat more.
Nikada ga nisam čula da komentira žene ili se napadno okreće za njima, o trubljenju, dobacivanju i slično niti da ne govorim.
Jednom, dok smo bili u autu, on je vozio kao i uvijek, a ja sam glumila kufer na suvozačkom mjestu, nasred ceste se prošetavala zgodnjikava ženskica, na neobilježenom pješačkom, nasred prometnice. Moj otac joj je nervozno potrubio da se makne s ceste ili barem ubrza korak, a ženskica se isprsila, nasmiješila mu se ispred auta sva ponosna i važna valjda kao, muško, potrubilo, dalo potvrdu odličnosti i zgodnosti.
Otac i ja smo se pogledali i prasnuli u smijeh, a luda li je blago joj se.
Nije bio nešto pretjerano romantičan, ali imao je svoje male izlete u romantične vode. Ni jedna godišnjica, Valentinovo, Majčin dan, Dan žena, rođendani, sentimentalne godišnjice, Božići, Nove godine nisu prošli, a da nije iskombinirao neku posebnu sitnicu za nju. Kad ga je bolest pokosila i nije mogao do ni jednog svog zamišljenog dara onda je slao mene kao saveznika, sa točnim uputama što, kako i gdje. StaraMajka je glumila iznenađenje i čuđenje kako li je samo uspio.
Bili su zajedno još od osnovne škole, pa su tako imali i zajedničke prijatelje, veliko društvo koje je cijeli život provelo zajedno, tako da nisu ni izlazili jedno bez drugoga.
Putovali su, družili se, zabavljali, voljeli, svađali, mirili, pratili nas djecu na svakom našem koraku. Nije bilo velikih svađa, ni teških riječi, psovanja, vikanja, alkohola, lutanja, varanja. Svoja uzburkana mora rješavali su sami bez uplitanja ikoga sa strane. Udri mučat, ima slike, nema tona, jedino po tome smo brat i ja znali da su iskrsle neke trzavice između njih dvoje.
Meni, kao svojoj kćeri, djevojci, ženi postavio je visoke kriterije kakvog muškarca želim pored sebe i u svom životu.
Nemamo još toliko staža da bih mogla potvrditi.
I kada god ovih dana nailazim na okretanje očiju na spomen komercijalizacije Valentinova, ljubavi, tog jednog dana gdje sve pršti od crvenih ruža i srdašaca, pretjeranom kiču i meni je ljubav svaki dan, sjetim se njih dvoje kao mojih stijena i primjera zajedništva, poštovanja i velike ljubavi.
Nije je dočekala orhideja na stolu kao svih 50-ak godina prije, ni omiljena čokolada, ni osmijeh, ni poljubac, ni šetnja kroz hladni grad. Od komercijalizacije ljubavi na njenom stolu ostale su samo uspomene razbacane u svakom kutku njenog bića. 55 godina uspomena.
Danas idemo kod nje na ručak kao i svake subote. Husby joj je kupio čokoladne praline i jednu orhideju.
Kao spomen, na sve što je bilo.
Post je objavljen 15.02.2020. u 08:37 sati.