Zbog pojačanog interesa, kako od strane blogosfere, tako i od izvanjskih simpatizera, idem već danas sa sljedećim nastavkom serijala "U šetnji". Inače nisam pobornik toga da se učestalo objavljuju novi postovi. Zato jer tako ne ostaje dovoljno vremena da se prethodni sadržaj pravilno apsolvira. Ljudi su zvrndajuća rasa i pozornost im je slaba, otuda i neugasiva žudnja iznova i iznova za novim podražajima i novim "sadržajima"... za uvođenjem u priču novih "zbivanja" da sačuvajbože umu nebi bilo "dosadno". To je ono famozno "what's up?", "Što ima?" Izgleda bezazlen pozdravčić, a zapravo u njemu je sadržan čitav opsesivno-kompulzivni ciklus Samsare... Zato nemojte se interesirati što ima, nemojte s nestpljenjem čekati nove postove, nemojte gristi nokte, nemojte pisati ni čitati poeziju i sve će biti u redu.
Eto to je. A sad možemo dalje:
Magistralni šumski put. (pogled u smjeru zapada)
Lijepo je u ljetu ovdje šetati jer onda krošnje nad putom forimiraju zeleni svod.
(prema istoku)
Inače koga može zanimati taj "magistralni put" kako sam ga nazvao, u smjeru zapada vodi na orhidejsku livadu Vučikovec (u narodu još zvanu i Skradnji krči), a prema istoku nadovezuje se na Sjeverni prolaz (naziv koji smo smislili kolega @GubecBeg i ja dok smo još bili sasvim mali pseudoplaninari). Zašto Sjeverni prolaz, zato jer se njime može sjevernom padinom, više manje po izohipsi, stići skroz na makadamsku cestu koja povezuje selo Prigorec i vrh Ivanščice.
Kao kuriozitet može se spomenuti da djelomično ovim "magistalnim putom" i njegovom ekstenzijom- Sjevernim prolazom, prolazi granica Varaždinske i Krapinsko-zagorske županije.
Malo idem u smjeru istoka, ali ubrzo se odvraćam na sjever od utabanog puta. Svaki korak sad je nov. Treba se sunovratiti oštro na sjever, u osojne ćukovske grabe :-O
Načelno sam zamislio da ću pratiti nekakvu stazicu koja je ucrtana na karti, ali kako često u praksi bude stazicu niti uz navigaciju nisam našao, pa sam morao ići u "divlji" spust.
začas ukazuje se Mali Turmek.
Mali Turmek iz drugog kuta.
Veliki Turmek
Mali i Veliki Turmek su dva stjenovita zuba. U spust idem između njih. Teren je tu jako strm, klizavo je, ovaj smjer spuštanja nije bio najsretniji izbor.
Atmosfera oko Turmeka nekako sablasna. Osjećam se kao Thoreau na Katahdinu.
Pogled gore.
Pogled dolje, točka nepovratka :-P
Daždevnjak je tu. Datum je oko 20.12. Prosinački daždevnjak nepogrešivo pokazuje da je pretoplo za ovo doba godine. Svaki put kad niste sigurni da li je pretoplo u zimskim mjesecima, tražite daždevnjaka.
Napokon dolje u dubini opet na šumskom putu.
Pa do makadamske ceste Lepoglava-kamenolom Vudelje.
I to je sad to. Jedna vodosprema, ništa posebno, ali simbol je ostvarenog cilja ove šetnje. Tu sam vodospremu, "zacrtao" na karti kao krajnji domet, a ujedno na tome mjestu sam opet kročio na poznato tlo, svaki sljedeći korak više nije bio nov, nego reciklirani. Više od 15 godina je prošlo, ali teren je poznat. Dalje treba se samo opet prebaciti u suprotnom smjeru na južnu stranu planine i uknjižiti novi istraženi smjer. Ali neće ni to biti lako.
Na putu prema kamenolomu Vudelje.
Putem sam sreo jednog rekreativca starijeg gospodina sa hodačkim štapovima, spuštao se iz smjera kamenoloma prema Lepoglavi.
Evo i betonske "utvrde" nekadašnjeg kamenoloma.
Kroz tunel se može proći na drugu stranu, ali za to nemam hrabrosti. Sjećam se kad je prije nekoliko godina kolega @Unusual suspect vodio svoje komandose kroz tunel pa je poslje pisao na blogu da je nešto u mraku šušnulo... vrlo opasno, vrlo nezgodno :-((
O bivšem kamenolomu Vudelje može se općenito reći par rečenica.
Tu je pošumljavanje okoliša dobro provedeno i borova šuma se lijepo širi. Lokacija je popularno odredište raznih lepoglavskih i ivanečkih rekreativaca, preppera, survivalista, airsoft & paintball igrača i sličnih svjetovnih tragalaca.
Novost u odnosu na moj prethodni posjet (2015?) je da je popravljena pipa i može se natočiti vodu pored odmorišta.
Moj ruksak, štap i stol koji predstavlja gostoljubivo odmorište u kamenolomu Vudelje.
Tu si je netko pripremio i luč za potpalu vatre. (iako ovo strogo tehnički gledano i nije luč, jer nije od smolastog drveta) Dodatni je to dokaz da prepperi i survivalisti dolaze ovamo kako bi brusili vještine i iskusili život daleko od civilizacije i pripremili se za posttehnološku eru nakon što sunčeve baklje sprže elektriku i elektroniku.
Ovaj put vodi in medias res kamenoloma, koliko se sjećam nisam nikad išao tamo, skroz do stijene, pa ni ovaj put jer na putu je stajala ogromna mlaka vode do preko gležnja. Možda sljedeći put. Predviđam da ću se u Vudelje još svratiti ove godine (2020.).
Kako bi lakše podnosili iskušenja u divljini 2 km daleko od prve kuće neki od preppera/survivalista ukrasili su si i božićno drvce.
Preko kamenoloma vodi i planinarski put na Vilinsku špicu, drugi najviši vrh zapadne Ivanščice.
Vrijeme juri i moram se zaputiti uzbrdo po serpentinama, uhvatiti nekoliko stotina metara izgubljene nadmorske visine i dosegnuti sa sjevera orhidejsku livadu Vučikovec, baš na vrijeme za ručak . O tome i još nekim temama u trećem i posljednjem nastavku serijala "U šetnji"
