Neki dan radeći svoj posao na kisoku, u prolazu, igrom slučaja bila sam svjedok, a i učesnik velike rasprave nas malih ljudi. Raspravu su naime započeli moja dva kako ih ja volim nazivati, susjeda. O čemu se radilo? Naravno neizbježna tema građana RH-a, stanje u državi i kaotičnoj atmosferi koja trenutačno vlada. Premlada sam da govorim o..onim nekim vremenima..., ali opet dovoljno stara da vidim nestabilnost u ovome koje nas je zadesilo. Tematika oko koje smo se konkretno vrzmali svodila se na Biti ili Nebiti građanin RH. Ostati ili pobjeći zauvijek. Nepobitna činjenica koju moram naglasiti je da svi mi koji smo državljani ove lijepe naše, uživamo ljepotu s kojom se rijetko koji narod u svijetu može pohvaliti. Preko polja, planina, pa sve do našeg Jadran mora, pitke vode, šuma, besplatnog školstva i privelegiranog zdravstva i svih divnih stvari koji ljudima nedostaje jednom kad odu. Zar nije žalosno da su naša djeca, braće, sestre, stričevi, prijatelji.. zamjenili pitku vodu sa flaširanom tamo negdje. Ali zašto je to tako. Bez da ulazim u neke zavrzlame i političke utakmice, čisto da dam pogled iz jedne po ničem posebne perspektive studentice koja brine za budućnest sebe, svoje obitelji, prijatelj i sl. Završetkom srednjoškolskog obrazovanja postoje dvije mogućnosti. Jedna od mogućnosti je odmah ući u radni odnos, dok je druga nastaviti sa obrazovanjem na višim studijima. Započetak ajmo uzeti prvu mogućnosti. Što je to što se događa nama mladima, neiskusnima kada se zaposlimo. Automatski smo podcijenjeni upravo zato što smo još zeleni. Nije to nužno problem, naravno nebi trebao biti ukoliko prije svega škole, a kasnije i sami poslodavci nude adekvatno usavršavanje i mogućnost napredovanja, što gotovo nikad nije slučaj. Ono što se realno događa je da da, dobit ćeš posao jer posla uvijek ima i radnika treba, biti ćeš prijavljen na minimalac kako poslodavac nebi trebao plaćati veći porez, a ostatak ćeš primati na ruke (ispričajte me na mojem laičkom poznavanju pravnih, birokracijskih i administrativnih činjenica), a da ne pricam kako ćeš se naradit ko konjina. Svi smo upoznati već s posljedicama toga. Kako onda jednom čovjeku kojemu je ipak stalo do vlastite egzistencije ne ode negdje, negdje di možda neće biti pitke vode ali će zakonski biti osigurani. Plaća će im uredno sjedati, mirno će doćekati mirovinu, djeca će im biti osigurana. S druge strane imamo studente koji ulažu u prosjeku 5 krvavih godina kako bi na kraju završili podcjenjini naspram svojih kolega u inozemstvu, radeći daleko ispod onoga što bi trebali. Naravno da će otići van gdje ih se cijeni. Ali ne negdje di cijene diplomu, to će bilo koji poslodavac cijeniti, već negdje di će cijeniti njihovu egzistenciju.
Meni je na vrh glave gledati kumice kako u 7 ujutro zauzimaju svoje klupice na trgu da prodaju ono malo što imaju kako bi si zaradile koju kunu više, dosta mi je slušati prijatelje koji nemogu dići kredit, preselit se od svojih, izać na kavu jer nemaju niti vremena niti resursa, a dosta mi je slušati i one slavne rečenice koju su nam usadili roditelji iz straha da nećemo biti osigurani :"nemoj to upisati od toga nema posla". Zato vas pitam u kome je problem? Kako bi Vojko V rekao, možda je Vlada, a možda su Srbi, ja ipak kažem da smo si sami krivi. Jedva čekam popis stanovništva, pa da vidimo na što smo spali.
Post je objavljen 03.12.2019. u 22:27 sati.