Svako jutro se budim u 4:30, koju minutu gore dolje. I tako već mjesecima. U rijetkim jutrima kada odspavam do 5 budem sva zadovoljna i poletna.
Nikada nisam bila neka velika spavalica, ali spavanje 4 sata dnevno mi se ne čini nešto što bi moglo izaći na dobro.
Osjećam promjene na sebi, pomanjkanje koncentracije, gluposti koje u toku jednog dana napravim. Spremanje kruha i ključeva u frižider sa ostalom spizom, nedavno sam ponijela fiksni telefon sa sobom vanka, u torbi, umjesto mobitela.
Osnovne, jednostavne radnje na momente su mi toliko komplicirane, promjena kanala na televiziji ima razmjere kvantne fizike, u koju se ne razumijem.
Može se to pripisati i mojoj primarnoj dijagnozi, ali mi je utješno pripisati pomanjkanju sna.
I osjećam promjene na tijelu, koži. Starenje se nekako odvija postepeno, nečujno, a meni se čini da starim naočigled. Koža mi je siva, beživotna, nema te kreme i pudera s kojim mogu prikriti podočnjake.
Pomirena sam da nikad više neću imati tonus ičega kao kad sam imala 18 godina i mogla bih do sutra nabrajati po čemu se sve razlikujem od fotošopiranih instagramskih ljepotica ili samo ljepotica, a i što sve na meni ne izgleda kao prije pola života, ali i nema nekog smisla.
Mislim, nisam toliko opterečena izgledom, ne smetaju mi promjene koje nose godine i neminovni procesi starenja i zrelosti, samo mi smetaju ove što se dešavaju tako naglo.
Najdraži su mi oni savjeti tipa ništa što dobar san ne može riješiti, kao da je to tek tako jednostavno.
Kako skupljam godine pomirenija sam sa mnogim stvarima, na neke čovjek ne može utjecati, na neke više ne želim utjecati, a neke putem rješavam. To je valjda ta zrelost koja dolazi s godinama.
Na puno stvari sam razvila penisobolju koje bi me prije dovele na rub ludila, na puno stvari sada reagiram na koje bih se prije pokunjila i ušutjela. Zbog pristojnosti, dobrog odgoja, sramežljivosti i neznanja hendlanja sa autoritetima.
Jutros, najranije, sam staru ludu babu poslala u rodnu grudu i rekla joj da svoje frustracije slobodno izvoli liječiti na ukućanima koji su je primorani slušati jer ja zasigurno nisam ta.
Pobjegla je u kuću uz glasno lupanje vratima od portuna. U 6 sati ujutro.
Čeka me svaki dan na prozoru, očito u bilo koje doba dana ili noći, kada ću proći sa Pasitom na piš pauze i onda ko furija izleti ispred kuće, u kućnim papučama i nabraja što mi misli napraviti ako još jednom dođem tu sa Pasicom.
Uglavnom joj ne pridajem nikakvu važnost, ali i meni prekipi, toliko dobra i pristojna nikad nisam bila.
Da se razumijemo za svojim psom, u ovih 13 godina, ravno dva puta nisam pokupila. Jednom u šumi, u nekoj pripizdini na vrh brda jer mi je zadnju kesicu otpuhao vjetar iz ruke i jednom na plaži pored svoje kuće kada sam isto tako ostala bez kesice. Par sati kasnije sam se vratila na mjesto zločina i skupila drek. Moj Pas je moja briga i ne maltretiram druge ljude, pojave i životinje s njom niti ostavljam nagazne mine iza nas.
Toliko kulture imam. Za razliku od nekih.
I zašto ja onda dopuštam da mene neki ludi babac isprovocira?
Južina je, roba mi je na sušilu od prekjučer
Post je objavljen 12.11.2019. u 07:47 sati.