Čarolije postepeno nestaju iz života, odrastanjem, zaobilaznim putevima prelaska iz djetinjstva u odraslo doba zbilje. Ne znam točno u kojem trenutku se desi posljednje cijeđenje čarolije iz naših života. Kada nas život suoči sa svojom brutalnošću, borbom, surovošću, nepravdom, svim onim što svatko proživi u jednom od stadija života. Tu negdje naučimo da je vrijeme za ponovno učenje hodanja, kada sigurnost i okrilje obitelji zamijeni onaj tamo veliki svijet ozbiljnosti.
Roditeljski dom sam zamijenila udanim domom. Bez prijelaza. Iz jednog doma u drugi. U mali, hladni, vlažni stan, stavljali smo sićeve i lonce po kući pri svakoj većoj kiši, ljuštili otpalu farbu sa zidova i mijenjali novom, svježom, našom. Zbunjeni, punili ga našim stvarima, mirisima, stvarali mjesta za naše uspomene. Onako mlada i blesava tek tada sam shvatila koliko je fizičkih stvari uistinu potrebno za preživljavanje, za pomoć pri preživljavanju.
Učili smo jedno o drugom, jedno od drugog, pomno slagali račune, plaćene na jednu hrpu, neplaćene na drugu, brojali dane do nove plaće, krpali se zakrpama. Kuhali, radili, živjeli, dolazili, odlazili, svađali se, mirili, sanjali, maštali, smijali se, puno se smijali.
Iako smo nešto godina kasnije prešli u ljepši, veći, osunčaniji stan i novi dom još uvijek mogu u sjećanje prizvati onaj poznati miris vlage i sreće kojom smo započinjali naše živote.
StaraMajka je čistila neke zaboravljene kutke po kući. Negdje na gomili stvari za bacanje ostala je moja kutija uspomena, prašnjava, najvažnije uspomene iz oba života.
Čudan je osjećaj suočiti se sa onom osobom od prije koja više nije kao prije. Na gomilici razglednica, pisama, ubrusa, izblijedelih papirića na kojima je tinta potpuno nestala, pronalazim ona pisma, samo moja, meni, za koja sam mislila da sam ih izgubila pri jednom od seljakanja i zamišljala kako prsti slučajnog nalaznika prolazi kroz sve moje snove i nadanja.
Godinama sam njegovala glupasti ritual pisanja pisama za svoj rođendan, dugih pisama, o svemu što se dešava i kako sebe vidim u budućnosti. Svake godine na isti datum sam radila godišnje inventure misli i u svako slovo utiskivala i prošlost i budućnost novoj meni koja će me dočekati za deset, dvadeset, trideset godina...kad god poželim sebe podsjetiti na sebe.
U jednoj rođendanskoj večeri trebala sam skupiti sva pisma i početi ih čitati po redu. Susret sa samom sobom, sa svim tim mojima Ja, u paralelnim svjetovima.
Iz hrpice kronološki poslaganih godina, posegnem za 18-om. Još uvijek mogu u sjećanje prizvati onaj poznati miris sreće kojom sam započinjala svoj život.
Nemoguće je zaboraviti nešto što ne znaš.
Jednom ću se pogledati iz svih perspektiva, ali ne još, ne želim još pokidat sve te moje mene.
Posložit ću svoje snove istim kronološkim redom i utonuti u svoju čaroliju vremenskih putnika, posljednje od čarolija koje nam pokušaju preoteti odrastanjem. Ne još.
Kiša je stala, sve je u redu, sve je kako treba biti.
Na pragu 40-e i dalje vjerujem u čarolije.
Post je objavljen 31.10.2019. u 05:37 sati.