Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zlatnadjeva

Marketing

Sljeme

finalist natječaja Književni krug Karlovac

Teta je čitala priču, a oni su slušali. Iz zahoda je dolazilo zapomaganje pa se iskrao i otišao izviditi.

“Teto, teto”, zapomagao je Dino.

Sjedio je na maloj školjki. Noge su mu se klatile sputane spuštenim hlačama. Oko njega isukano brdo WC papira.

"Teta čita priču”, rekao je mali čovjek.
“Neka mi dođe obrisati guzu”.
“Ja ću ti obrisati guzu.”

Osjetio je ponos i sreću dok je Dino trčao prema sobi a za njim se vukao dugački rep WC papira. Kasnije, dok je teta vikala na njega, više nije bio tako sretan. Ni on, ni teta, ni čistačica a, bome, ni Dino.

I nije to bilo prvo sranje u njegovom životu. Otac mu je pobjegao onog dana kad je upoznao njegovu majku. Obećao ju je nazvati. Baka je rekla “Odrasla si ti bez oca pa može i on”. Njemu je bilo teško odrastati bez očinske figure u svom životu iako je tek kasnije saznao da se to tako kaže. Iz razgovora bakinih prijeteljica, jer se igrao ispod stola dok su one gatale iz taloga kave.

“Gvido”, rekla je baka,”pojedi doručak pa idemo obrisati prašinu s anđela.”
“Ne volim kruh i mlijeko”,žalio se dječak. “Možemo li odmah ići kod anđela?”
“ Idem najprije pomesti pod, a ti sve pojedi”, rekla je i odgegala se s metlom.
Volio je anđele. Mekanom bi im krpicom nježno brisao gola tijela. Krila nije smio dirati. Zlatna krila raširena prema nebu hvatala su zraku sunca koja se probijala kroz čestice prašine. Zadivljeno ih je gledao. Svako je zrnce bilo svoj svijet. Vrtilo se, padalo i uzdizalo, a onda nestajalo u tamnom životu potkrovlja.

Nije znao, a i zašto bi, da je gimnastička dvorana nekad bila kapelica i da je na mjestu nekadašnjeg oltara svlačionica. Tog dana je sve bilo svečano, puno uzbuđenih učitelja, roditelja, nervozne djece nesigurne hoće li dobro izgovoriti zakletvu koju su uvježbavali tjednima. “Danas kad postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ …”
I inače mu je taj dan bio zbunjujući jer je, kad se vratio kući, zamrla sva uzbuđenost, sav onaj žar kojim se zaklinjao ne zna ni kome ni zašto. Baka je stavila lonac na štednjak, izvadila nož i počela rezati luk. Mama je spremila u ormar njegove hlače sašivene široke, s viškom štofa s unutrašnje strane. Dobro podvrnute. Trebat će poslužiti za dvije godine kad bude primao Prvu Svetu Pričest. Nije bilo torte. Nije bilo darova. Ni mama ni baka se nisu veselile pa se prestao veseliti i on.

O, slušao je on bakine savjete. I mamine. Okretao je i drugi obraz pa je često i po njemu dobivao. Jednom je dobio i u rebra, a jednom se kući vratio slomljene ruke. I gađao je kruhom svoje neprijatelje što nije bilo dobro. Za njega. Nije volio biti gladan.
I ta škola. "Oteto prokleto" govorila je baka. Velika je to zgrada. Bijeli kamen. Troja vrata. Baka bi se, svaki put kad bi se mali čovjek i ona vraćali s tržnice, tu zaustavila, spustila teške torbe, prekrižila i promrmljala “Sve su pokrali, prokleti bili” pa podigla torbe i nastavila sporim korakom uz ulicu pažljivo zaobilazeći žile omorike koja podiže pločnik na neki uvrnut način dokazujući da nema asfalta koji može pobijediti život.
Ovo je priča o dječaku koji je bio učenik te škole nazvane po ženi, djevojci koja je poginula za svoje ideale. Ovo je priča o anđelima koje je baka, smjerna i pobožna, iz usluge don Anti, pohranila u njihovo potkrovlje, u kojem su širili svoja krila i čekali Sudnji dan.

U šestom razredu više nije okretao drugi obraz a ni gađao kruhom neprijatelje. Povukao se u tišinu. Odlučio je predahnuti od napredovanja ka boljem čovjeku. Sve što je želio je da ga svi ostave na miru a onda je došla ona.

Posjeli su je u klupu pored njega. Nije rekla ništa. Samo se smješkala. Imala je kineske oči. Razrednica je rekla da je posebna. I bila je. Odmah se zaljubio i otpratio bi je do kuće da je ispred škole nisu čekali djed i baka. Povjerio se mami. Smijala se. Dok se poslijepodne nije vratila s roditeljskog sastanka. Bila je ozbiljna i još mu je ozbiljnije rekla da se mora odljubiti jer Antea nije za njega.

Ujutro je dva puta oprao zube, našpricao se maminom kolonjskom i začešljao kosu. U školi su išli za njim i vikali “pederiko de la guzo”. Preko velikog odmora su promijenili pjesmu. “Antea i Gvido, zaljubljeni par, kad se budu ženili svirat će im tovar.” Sjeo je na zidić pored Antee i uzeo njenu bucmastu ruku u svoju. Zaljubljeno ju je pogledao, onako poluzatvorenih očiju kako je vidio u filmu. Ona je njega gledala začuđeno. Nije govorila ništa. I bolje da nije, jer je nekako grgljala kao oni stranci što umjesto Hvar kažu Hhhhva.

Shvatio je da je ljubav kučka kad se Anderea razboljela. Čekao je i uzdisao kao neki Werther što se stalno naslanjao na zid i kolutao očima. To je isto vidio u jednom dosadnom filmu kojega čak nije ni pogledao do kraja. Sljedećeg tjedna se Antea nije pojavila u školi, a onda je razrednica rekla da su je mama i tata ispisali. On je odlučio da se više nikada neće zaljubiti.

A zaljubio se. Brzo i bezglavo. Na drugoj godini faksa. On je studirao strojarstvo, ona je studirala stojarstvo. Danju su na predavanjima sjedili jedno pored drugog, noću su bdjeli nad nacrtima i bilješkama. Baka je počivala pod čempesom. Mama je bila u svom svijetu bajki i prikaza. Sa zida ih je opominjao tužni Isus. Prstom je pokazivao na svoje krvavo srce.

“Šta ne skineš ovu sliku? Morbidna je”, rekla je njegova jedna i jedina.
“Ma pusti, to je ostalo još od bake. Nekako me podsjeća na nju.”

Sve je išlo svojim tijekom. Osim što se mama sve češće gubila u fantazijama. Zato su se odlučili oženiti tiho i bez pompe. I bez mame. Trenutno je živjela život Scarlett O’Hare i zahtijevala pir na otvorenom, u dvorištu velikog južnjačkog imanja gdje će ih posluživati robovi višeg ranga.

Brak je bio pakao. Svakog je jutra sebi ispred zrcala ponavljao “Danas ću postati bolji čovjek” a onda bi začuo svađu iz kuhinje i plač tek probuđene djece. U žurbi oko oblačenja i hranjenja prije vrtića nije bilo mjesta za dobra djela i pomaganje. Sve se odvijalo mehanički. Samo je njegova majka odudarala od te ludnice. Ona je imala svoju privatnu, zarobljenu iza očiju, igranu u mozgu koji je znao zaboraviti štošta iz stvarnog života.

“Mama, Virginija Woolf se nije utopila u moru”, ponavljao je po treći.
“Utopila se. Je li važno gdje?”
“Je, važno je. Utopila se u rijeci.”
“Onda idem na Jadro.”
“Daj, nemoj bit diletant. Kakvo Jadro? Utopila se u Susesxu. Budi dobra i čekaj da se vratimo s posla pa ćemo razgovarati”, zgrabio je sina za ruku. S drugim je već njegova žena izjurila na stube i čekala ispred otvorenih vrata lifta. Poljubio je mamu i izjurio prema ludnici dana.

Pila je mama tablete koje, činilo mu se, nisu djelovale. Barem jednom tjedno je dobivala želju za samoubojstvom u velikom stilu a svaka je bila luđa od prethodne. Svijet se nastavio vrtjeti svojim tempom dok im policija nije došla na vrata. Prozor. Vražji prozor. Nikad mu nije palo na pamet da bi mogao biti majčin izlaz u bolji svijet.
Adrenalin kao da im je iscurio iz vena. Sve se odvijalo polako i bez uzbuđenja. Njegova želja da postane bolji čovjek, najbolji što itko može biti, je dobila novi uzlet. Kuhao je, čistio, peglao, učio s djecom. Žena je dolazila kući kasno. Nervoza je izbijala iz svakog njenog pokreta.

“Morate učiti ako želite nešto postići u životu”, rekao je.
“Meni se ne uči. Ja ću biti nogometaš”, rekao je mlađi.

Volio je učiti s dječacima. Kroz lekcije je prolazio s lakoćom, crtao im mnemotehničke mape, slagao pojmove pod a, b, c, ispitivao. Navečer bi, dok je čekao ženu a dječaci igrali igrice, pisao njihove domaće zadaće, spremao im knijige i pribor i razmišljao kako će od sutra učiti s njima udvostručenom snagom.

Jednog je dana žena u auto potrpala velike torbe, djecu, psa i kanarinaca, rekla da ide kod svojih i da želi razvod. Gvido je pokušao nešto reći i samo je zijevao i treptao, a kad se automobil izgubio iza ugla, iz grla mu je samo od sebe izletjelo “Zašto?”
Vratio se u stan, oprao zdjelicu od psa, vrtio se očekujući zvono telefona, a onda sjeo i zaplakao. Vratit će se, mora se vratiti, razmišljao je.

“Predala sam papire”, reče mu telefonski mjesec dana kasnije.

On spusti slušalicu.

Uzme konopac i uspenje se strmim stubama. Danas nema sunčeve zrake. Vani je oblačno. Južina divljački udara. Staro stablo smokve se povija i njen se bolni jauk uspinje sve do potkrovlja. Stane na sredinu, tamo gdje je najviša točka krovišta, i pogleda u vis, u tamno mjesto na kojem se spajaju grede. Pomisli kako se cijela konstrukcija krova svodi na sljeme, mjesto na kojem grede podupiru jedna drugu.
Gleda kao da razmišlja kakvim je nacrtima i zanatom moguće postići spoj u kojem se elementi ne troše i ne uništavaju međusobno, a onda spusti pogled i okrene se anđelu.

Taj mu je najdraži. Pomiluje mu prašnjava krila. Po prvi put u životu. Trgne se i povuče ruku. Baka bi se ljutila. Ne dirat anđelova krila! Raširi prste, okrene dlan prema gore i gleda u prašinu koja mu je ostala na prstima. U njoj svjetlucaju zrnca pozlate s anđelovih krila.


Post je objavljen 22.09.2019. u 12:50 sati.