...
kad su majske kiše prestale,
mislio sam da me čeka dugo toplo ljeto. ustvari, očekivao sam da će biti i predugo, obzirom da ljetovanje nije bilo u planu.
jbga, financije nisu bile kritične, ali ni bajne, i kad tome pribrojim činjenicu da je junior imao dva ljetovanja u planu, prvo s mamom, a drugo s djedom i bakom, pa nije baš da će mu mora faliti, odluka da ove godine preskočim hedonizam Jadrana nekako se nametnula sama od sebe. ni meni neće faliti jer, čast iznimkama, teško podnosim taj neki novi obalni mentalitet i to svojatanje mora, a i sve ovo što se zadnjih nekoliko sezona događa na moru, nije turističkim djelatnicima na čast ni turistima na volju. opet, čast iznimkama.
umjesto kupanja u moru,
odabrao sam kupanje u znoju. prije svega, štedim za skijanje u siječnju. znam, reći ćete da sam lud, da od mora i sunca nema ljepše, i složit ću se, ali uz sve gore navedeno, ove godine morao sam biti praktičan. pragmatičan, kako god.
vruće dane lipnja i srpnja u potpunosti sam posvetio poslu, fušarenju i sitnoj trgovini knjigama. imam štelu kod jedne knjigovežnice s kojom firma inače redovito i uspješno posluje, i to na način da donesem malo slatkiša i ponekad vina, a zauzvrat dobijem primjerke knjiga koje su ostale višak ili neki sitni, neprimjetni škart, pa se onda igram dilera po facebook tržnicama. malo prodajem knjige i punim kasicu prasicu, a malo više ih mijenjam za naslove kojima nastojim obogatiti svoju biblioteku. iako obujmom tog "posla" nisam ni u istom svemiru, utvaram si da sam pablo escobar na tržištu kojem je knjiga glavna droga, a ustvari se samo nadam jednog dana imati potkrovlje definirano policama sa mnoštvom knjiga, u sredini svega kožnu fotelju i trosjed, a ispod prozora pisaći stol sa recesijskom advokatskom svjetiljkom i starim pisaćim strojem.
kako je lako digresirati u sanjarenje.
dakle, namjera je bila da okrenem neku lovu i sa prvim danom kolovoza na godišnji odem bez brige i pameti.
dani su prolazili sporo, iako je tempo bio ubitačan i zahtijevao letanje na sto strana. poslovno, svi su stiskali jer su im namjere bile istovjetne mojima - završi i zaboravi. privatno, uvijek ima stvari koje treba držati urednima, tipa vrt ili vinograd, jer ako se preskoči, onda se gomila, a kad se gomila, onda vrlo brzo preraste u pizdarije koje ostanu za odraditi pod godišnjim. htio sam toga minimalno, ako išta.
noći su bile potpuna opreka danima, letjele prebrzo i nerijetko bile puno prekratke za sva sitna zadovoljstva i užitke koji su pripunjavali baterije,tako da sam zadnje dane pred odlazak na odmor već jedva klipsao, ali isplatilo se izdržati, jer pripremna faza godišnjeg svakako je bila uspješna.
srijeda, posljednji dan srpnja, kasno popodne, odjava na poslu. na biciklu izlazim iz kruga firme, dok istovremeno mentalno tapšam sam sebe po ramenu i dajem si high five. vrijeme je da mozak pustim na pašu.
praksa je firme,
da se ljetni godišnji koristi minimum deset dana, tako da čovjek bude u komadu dva tjedna lišen poslovnih obaveza. i to je ok. znam da neki ne dobiju ni toliko, i zato je možda neobzirno reći kako je tjedan dana premalo, ali neobzirno ne znači i krivo. tri je već možda malo previše, ali zato su dva tjedna neka zlatna sredina. ono, mogao bi čovjek još, ali i ne mora.
što se mene tiče, deset dana godišnjeg ukomponirao sam tako da obuhvatim praznike petog i petnaestog kolovoza, i sa tri vikenda složim termin od skoro tri tjedna.
osamnaest dana godišnjeg,
to nisam vidio od fakultetskih dana, i premda to ni pod razno nije ista kategorija ljetovanja, kužite što hoću reći. kratko vrijeme pokušavao sam napraviti neke planove za naoko dugo razdoblje, no brzo sam odustao, jer previše je nepoznanica bilo, pogotovo što se tiče sinovljevog boravka kod mene. osim toga, pomalo me i zabavljala misao dugog, toplog ljeta, i dugog, kvalitetnog godišnjeg odmora, bez nekih planiranih dana i aktivnosti.
klinac i ja, dvojica izgubljenih dječaka, kako nas vjetar okrene i nos odvede, slobodni pretjerati u čemu god poželimo. bazeni i toplice, bicikliranje i nogomet na stadionu, džabalebarenje za playstationom i filmovi, lutanja gradom i okolicom, nebrojene kuglice sladoleda i kroasani s lješnjakom iz mlinara. ništa posebno ni ekstra, a opet, itekako posebno, jer smo zajedno i jer nam se u tom trenutku može biti. poznato je bilo tek standardno nedjeljno švercanje na ručku kod mojih.
prvi dan godišnjeg,
probudio sam se par minuta prije sedam, iako sam večer prije uživao otkazujući alarme na mobitelu. godišnji je, spavam dokle hoću.
prokleti bioritam i navika.
za vrijeme pranja zubi ponovno shvaćam da se ustvari i ne moram žuriti, pa se kiselo nasmijem budali u ogledalu. natrag u krevet, ali spavanja više nema.
doručak, meditacija uz prvu kavu, noge na stolu i pogled kroz prozor.
uz drugu kavu, u glavi slažem naslove knjiga koje želim u osamnaest dana pročitati, to je jedino što planiram, a sve ostalo ostavljam na volju klincu i trenutku. osjećam kao da vrijeme jako sporo prolazi i nadobudno planiram osam knjiga. godišnji će potrajati, mislio sam. do deset ujutro tri sam puta klincu rekao da bih sad već negdje bio kod križevaca, pa zagreba, pa karlovca... cijeli dan osjećao sam se čudno, a klinac je na kraju ispizdio, prvo što sa bio dosadan, a zatim i što mu nikako nije bilo jasno zašto razmišljam o poslu. jbga, nemam ja u glavi taj prekidač za instant promjenu modova, iz posla u dokoličarenje, i trebalo mi je malo vremena da ubacim dane u gabarite godišnjeg.
tek nakon četvrtog ili petog dana,
stvari su išle lako i izgledale kako priliči čovjeku na zasluženom odmoru. zasluženom, čak i ako to sam kažem. spavanje do iza devet, doručak i kava do jedanaest, nerijetko i do podneva, ručak lovački ili brzinski ili skroz preskočen zbog kasnog doručka, a popodne i večer potpuno otvoreni za svaki i najmanji hir volje, čim je sunce malo oslabilo. bilo nas je posvuda, iako nas nijedan dan nije moralo ili trebalo biti igdje. sve laganini, bez puno kompliciranja ili force, ali baš zato sasvim zadovoljavajuće.
naravno,
nisam ni primjetio kako su dani proletjeli, a da me spusti na zemlju, u maniri šamarčine i obliku sms poruke od šefa, stvarnost je prekjučer odlučila pokazati gdje u vremenu zapravo jesam:
- u ponedjeljak dođi u sedam, pozdrav.
pljas!
ako već ne ironično,
a onda svakako simbolično, ove retke pišem posljednjeg sata, posljednjeg dana ovog godišnjeg.
iako tako možda izgleda, ipak nije drama.
odmorio sam se, događanja je bilo manjih i većih, i sasvim sam sretan kako je na kraju sve ispalo. osim čitanja, drugih planova nisam imao, i smiješno je što se i taj jedan izjalovio. pročitao sam samo tri knjige, što opet nije razlog za razočaranje, već samo posljedica vremena ispunjenog boljim stvarima, a to govori puno, jer guranje nosa u knjige za mene je jedna od boljih životnih aktivnosti.
lagao bih jedino da kažem kako ne bih mogao ovako još koji dan. mogao bih, kad se tu opet ne bi javio problem s početka teksta - financije. zanimljivo je malo pogledati iza sebe, pobrojiti nekoliko priuštenih užitaka i količinu novca koji zapravo iziskuju. podvučeš crtu, zbrojiš, pa ostaneš malo paf. pišem "zanimljivo", a prevodim kao "pare smo spičkali". no, ni to malo paf nije drama, jer godišnji je završio unutar skromno planiranog i, na kraju se pokazalo, dostatnog budžeta, a taman da smo malo i prekardašili, ja nikad nisam bio, niti ću ikad biti jedan od onih tipova koji rade kao konji i uskraćuju si sve i svašta dok novce spremaju u madrac, da bi na kraju na tom madracu riknuli od posla, a lovu ostavili nekom drugom da potroši. ako ikad dobijem eurojackpot, a za što bi ga valjalo koji put i odigrati, onda sam na godišnjem do kraja života.
u međuvremenu, od sutra se radi.
čitamo se.
...
Post je objavljen 18.08.2019. u 23:26 sati.