80tak radnih sati u 8 zadnjih dana, 30tak sati vožnje, sunca i nateklih članaka u ona dva iza toga. I, sutra je ponedjeljak. Radni dani koji traju duže od 8 sati će vjerovatno potrajati još neko vrijeme, ali...moje radne sedmice od ponedjeljka su do petka, od sutra. Mogućnost da isplaniram neki vikend za dva-tri mjeseca od sad, zvuči baš nekako oslobađajuće. Nekome to možda zvuči smiješno, ali za time sam čeznula godinu dana. Godina dana nepredviđenih smjena. Planove sam mogla praviti za nekih 10tak dana unaprijed.
Nafaka, slučajnost, nekakva luda sreća, šta li, dovela je do toga da konačno promijenim poziciju u firmi. Ne znam koliko će mi biti bolje, ali sam sretna što se tu nešto promijenilo. Desilo se micanje s mrtve tačke. Postupno me napušta frustriranost izazvana totalnim ignorisanjem šefova na količinu pojedinačnog zalaganja radnika u firmi. Ipak, stvari se mijenjaju. Direktor kojeg više nisi mogao pozdraviti od količine umišljenosti i koji je imao običaj komentarisati svako moje odlaženje s radnog mjesta (koje je svaki put bilo uzrokovano isto poslom), više nije naš direktor. Iskrena da budem, nikad mu nisam oprostila što mi je obećao unaprjeđenje i potom na poziciju za pozicijom dovodio ljude koji su lijeni, nesposobni, nekompetentni, "njegovi", ...
Dvije sedmice poslije njegovog smjenjivanja ja sam od ostalih, svih redom, dobila podršku da pređem na jednu od tih pozicija. Jedna me je kolegica pitala je li mi žao direktora. Naravno da mi nije žao. Bio je čovjek koji se zamjerio redom sa sve i jednom osobom u firmi. Nikome nije žao, a pojedini ipak lažu da jeste.
Otkad ga nema, procvjetala je atmosfera na poslu.
A malo sam i ja. Uz sve je došlo malo (više) sunca i sada pokušavam gledati na ovu pehovsku godinu malo ljepšim očima.
Imam puno obaveza i planova za ovo ljeto pa nemam više toliko vremena živjeti u drugom svijetu, analizirati i raspravljati se sa svojim mislima. Nemam više toliko vremena za nedostajanje i žal za njim. Ne gledam stare slike, a ni ne brišem ih, stoje tako kako sam ih ostavila. Par puta sam naišla na par slika, i nije mi bilo baš dobro. Trudim se razveseliti i muzikom, i ljudima, i mjestima. Obično mi ide dobro. Osim kad me iznenadi momenat ili dva, prazan i tih, podmuklo odzvanjajući njegovim imenom i onim zagrljajima, i shvatim da je sva ta radost i osjećaj da sam dobro samo kamufliranje tuge i nedostajanja. Onda se nabrzinu tješim kako žal za njegovim zagrljajima ne znači da mi fali on i da sve to nije bilo stvarno koliko se činilo. Nikad ionako ne bismo uspjeli.
Čitala sam danima o katastrofi u Černobilju, pa sam onda počela gledati seriju koji svi gledaju u zadnje vrijeme, a sada čitam onu knjigu punu svjedočanstava ljudi koji su to proživjeli. Nije nešto što će te razveseliti kad si tužan i na rubu depresije, ali pomaže shvatiti neke stvari veće od depresije zbog slomljenoga srca.
Takva količina tuge i nesreće nije uopšte shvatljiva. Takvog neprijatelja, nelogičnog i podmuklog, kao što je radijacija, uporno pokušavaju staviti u paralelu sa ratom, mada se redovno povlači kako to nikako nije isto.
Valjda ne pada ljudima na pamet sa čime drugim se može uporediti. Čitam svjedočenja ljudi koji su i danas živi, nakon svega što se tamo desilo, i ni jedno jedino svjedočenje ne odaje dašak optimizma ni radosti zbog prebrođenog, preživljenog, pobijeđenog zla. Samo žal i tuga za životom kakav su nekad imali, i za domom koji su zauvijek izgubili. Možda zato što nije prebrođeno ni preživljeno, niti pobijeđeno. Još hiljadama godina svi će njihovi domovi biti otrovni za život. Mrvom poimanja tolike tuge, nekako sam uspjela skrenuti si misli sa sopstvene.
Post je objavljen 16.06.2019. u 21:59 sati.