Imat ću te,
jednom i zauvijek,
pa makar nigdje,
ispod časti i ponosa i
daleko od vjere i nade.
Srest ćemo se mi još,
pa makar tamo gore,
u vječnoj tami
koju nebesa čuvaju za nas dvoje.
Nakon svake osude,
kad prođe sve ono najgore,
kad život prestane,
pa makar ispod crne zemlje,
leći ću pored tebe.
Molekulo moje čežnje,
nukleusu ljubavi moje,
pa zar mi uvijek ne zablistamo najjače,
baš onda kad je najgore?
I otad nastavimo blistati zauvijek,
poput zvijezda
u noći koja krade uzdahe
i otima snove...
Usred oblaka zvjezdane prašine,
makar tamo ću ti nataći prsten,
bit će teleskopom vidljiv sa ostatka Zemlje.
Čak i sam Saturn
bit će ljubomoran na tebe
i kozmos će zauvijek pamtiti tvoje,
a svijet proklinjati moje... prokleto ime.
>;') - - >
Post je objavljen 17.04.2019. u 21:24 sati.