Marketing
1651. godina
1651. (18. kolovoza) - 1680. (08. svibnja) Vladao je
04. Tokugawa shogun Ietsuna (1641 - 04. lipnja 1680).
Bio je sin 03. shoguna Iemitsu-a (vidi gore, živio,
1604-1651; vladao, 1623-1651) i konkubine Houjuin
(1621-1653). Ietsuna je sahranjen 1680. godine u
Tendai budističkom hramu Kan'ei-ji, koji se nalazi u
kvartu Ueno - Sakuragi, Taito-ku u Tokyu.
vidi, Tokugawa ShMgun-ke no Haka (graves of the
Tokugawa ShMgun family) Japan This !
1653-1724. g. Živio je Chikamatsu Monzaemon, najveći
dramski pisac Japana, »Shakespeare Japana».
Chikamatsu je napisao za jap. kazališta bunraku i kabuki,
te u čast recitatora Takemota Gidajua (1651-1714) iz
kazališta lutaka Takemoto-za iz Osake, ukupno stotinjak
komada, povijesnih (jidai mono) i suvremenih ili građanskih
(sewa mono).
vidi, Pinguet, str. 300;
An illustration that illustrates the water supply in Edo.
It shows the process of the Tamagawa Aqueduct starting
from the weir in Hamura being sent to the common well in
Uranagaya. Suidobashi, which is the etymology of
"Suidobashi," sent water to the samurai residence in
Surugadai, over the Sotobori (Kanda River) on the north
side of Edo Castle. It also depicts how the divided wildfire
water is used as agricultural water and crosses the
Shingashi River with an "Iroha Hi".
vidi,
kagawa gallery
Tamagawa Josui, Edo's Water Supply
1655-1663. g. Vladao je 111. car Go-Sai (1637-1685).
gore, carsko obiteljsko stablo carske obitelji od 106. cara
Ogimachija (1557-1586) do 121. cara Komei-ja (1847-1866)
1657. g. Great Fire of Meireki
1658. g. sagrađen je na svom današnjem mjestu
Higashi Hongan-ji (Kyoto, u neposrednoj blizini Kyoto st)
budistički hram, koji je osnovao 1602. g. prvi Tokugawa
shogun Tokugawa Ieyasu kada je podijelio Shin budističku
sektu na dva dijela (Nishi Honganji je drugi hram u blizini)
kako bi umanjio moć budističkih svećenika.
gore, u društvu prijateljice Kazuko u lipnju 2002. godine
u dvorištu hrama Higashi Hongan-ji; photo by Koji Kimura
gore, karta Japana iz 1660. godine
grob Imagawe Naofuse (1594-1662) u soto zen hramu
Kansen-ji (danas, Suginami-ku Tokyo), na čiju inicijativu
je hram premješten na današnju lokaciju i promijenjeno
mu je ime iz Kannon-ji u Kansen-ji
1663-1687. g. Vladao je 112. car Reigen (1654-1732).
gore, carsko obiteljsko stablo carske obitelji od 106. cara
Ogimachija (1557-1586) do 121. cara Komei-ja (1847-1866)
gore, karta Japana iz 1664. godine
Hikyaku su bili kuriri ili glasnici aktivni u srednjovjekovn. i
ranom modernom razdoblju, koji su prevozili valutu,
pisma, pakete i slično. U razdoblju Edo, mreža glasnika
hikyakua dramatično se proširila, a također je postala
organiziranija i sistematiziranija.
Sando hikyaku putovao je Tôkaidô-m tri puta mjesečno, i
općenito su ga zapošljavali službenici shogunata u
Osaki i Kyotu da komuniciraju sa šogunatom u Edu.
Glasnici su koristili konje pripremljene u poštanskim
gradovima na putu - u teoriji, tri konja spremna i
dostupna u bilo kojem trenutku - kako bi osigurali da
uvijek imaju svježeg konja, a time i mogućnost bržeg
putovanja.
Isti izraz, sando hikyaku, također se koristio za
označavanje neovisne mreže glasnika (tj. koji nisu
radili izravno za šogunat) koji su komercijalno djelovali u
prijevozu poruka i robe duž Tôkaidôa, počevši oko 1664.
Ti su komercijalni glasnici također bili poznati kao jô
bikyaku u Edu i junban hikyaku u Kyotu, a djelovao je iz
otprilike 86 ustanova u Kyotu i najmanje devet u Osaki,
s podružnicama u Edu i otprilike dvadeset poštanskih
postaja duž rute. Mnogo manja grupa operatera
glasnika, poznatih kao jôge hikyaku ili rokkumi hikyaku
nalazila se u Edu i specijalizirala se za prijevoz
materijala za provincijske daimyô. Glasnici sa sjedištem
u Kyotu/Osaki ubrzo su proširili svoje poslovanje,
uspostavljajući rute koje povezuju te gradove s
provincijama Tanba i Harima, te s velikim provincijskim
gradovima kao što su Sendai, Nagasaki, Kanazawa i
Fukui. Svaka je tvrtka radila po drugačijem rasporedu,
uglavnom slajući i primajući glasnike tri puta svakih
deset dana; menadžer pod nazivom sairyo nadgledao je
operacije i preuzeo odgovornost za sigurnost paketa.
Shogunat je također upravljao mrežom glasnika duž svih
pet glavnih autocesta (Gokaidô) zvanih tsugi hikyaku,
kako bi prenio službene poruke domenama shogunata i
daimyô. Konji su držani spremni na postajama zvanim
tsugitate, udaljenim otprilike osam kilometara, za korištenje
od strane glasnika.
Neki od najmoćnijih daimyô-a su održavali svoje vlastite
mreže glasnika, nazvane daimyô hikyaku ili shichi-ri-hikyaku,
budući da su te mreže općenito imale spremne konje svakih
sedam ri (shichi-ri). Dvije najistaknutije daimyô koje su
održavale takve mreže bile su obitelji ogranaka Gosanke
Tokugawa sa sjedištem u Wakayami i Nagoyi. Glasnici u
službi Wakayama hana napuštali su Edo 5., 15. i 25. u
mjesecu i napuštali Wakayamu 10., 20. i 30.
Sve u svemu, vrijeme koje je bilo potrebno za prenošenje
poruka od Osake do Eda ili obrnuto, preko 500 km, do kraja
17. stoljeća postalo je standard od šest dana; u 18. stoljeću,
kako je došlo do procvata gospodarstva i povećanja
cestovnog i riječnog prometa, povećavala su se i kašnjenja
zbog gužvi i drugih čimbenika, a ono što je nekada trajalo
šest dana, sada je sve češće trajalo deset ili dvanaest.
U međuvremenu, međutim, komercijalne kurirske službe
tražile su načine da skrate svoje vrijeme, i ubrzo su haya
hikyaku (brzi glasnici) krenuli na putovanje za pet, četiri ili
čak tri i pol dana, dobivajući na vremenu trčanjem noću i
zaustavljanjem na manjem broju stanica. U 19. stoljeću,
glasnici su nekako uspjeli još više skratiti vrijeme, tako da
su putovanje učinili za samo dva dana. Međutim, te su
super ekspresne usluge bile prilično skupe, koštale su čak
četiri, pa čak i osam ili devet ryôa za dostavu poruke od
tri i pol dana.
1670-ih i 80-ih god. Hiashikawa Moronobu izrađuje otisak na drvu u Edu.
vidi, Totman, str. 141;
1680-te god. Ihara Saikaku piše različite ukiyo zoshi u Osaki.
vidi, Totman, str. 141;
23. kolovoza 1680. - 10. siječnja 1709. g. Vladao je 5. Tokugawa shogun Tyunayoshi
(23. veljače 1646 - 19. veljače 1709). Danas ga mnogi smatraju najboljim Tokugawa
shogunom. Kao i Ietsuna, njegov brat, Tsunayoshi je sahranjen u hramu Kan'ei-ji.
Dok su drugi mladi shoguni obitelji Tokugawa oslanjali na savjetnike, Tsunayoshi je u
tome bio potpuno ovisan o majci, O-Man, koja je bila konkubina njegova oca Ietsune.
vidi, Pesarić, Kratka povijest Japana, zagreb, 2010., str. 180;
gore, obiteljsko stablo klana Tokugawa
Post je objavljen 15.04.2013. u 12:01 sati.