"Moderni rat protiv moderne metropolitanske države, može jedino biti vođen u paklu " - Nick Land ("Kant, Capital, and the Prohibition of Incest")
* * *
Nije ni malo dvojio u viziju dok je promatrao sivo nebo, šireći ruke da bi što bolje upio plazmatski naboj koji se kretao sa istoka. Atmosfera je bila fantastična. Osjeti punjenje dok mu se nekoliko munja poigravalo površinom tijela. Ispruži lijevu ruku i promotri munju koja se izdvojila iz nexusa i počela se kretati prema ramenu, granama dodirujući kožu, noseći mu poruke Atmosfere. Osjetio je svaki dah Atmosfere, svaki val sivila koji se u nijansama razdvajao u frekventivnom spektru, istovremeno napajajući energijom denzitete i korjene Stabla Života. Šireći ruke, lagano podigne glavu prema Atmosferi i izdahne bijelu sferu. Promatrao je munje kako okružuju sferu. Zatvori oči i uđe u Fazu. Mentalna ravan poput ogromne datasfere rasprši se u beskonačnom moru arhetipova. Stvori na glavi krunu i dozove Aon, pazeći da valovi Emanacije ne naruše spokoj mentalne ravni. Eoni sjedoše na krunu i naprave krug. Sedam arhetipova zabljesne dok se Aon iz središta kruga povezivao sa Eonima, bezgraničnim zrakama u rapsodiji svjetlosti i radijantne eufonije. Maknu pozornost od Aona i pogleda munje kako stvaraju kupolu oko njega. Svaka grana dodirnu krak krune, ekspandirajući svjetlost i stapajući Eone u jedan jedini val ljubičasto plavog spektra isprepletenog milijunima zraka. Ispruži ruke i podigne dlanove, odašiljajući Myriade ergova prema piramidama: Pogleda lijevo. Pogleda desno. Sivi svod Atmosfere stopi se sa njime dok je promatrao piramide na lijevoj i desnoj strani rijeke vremena. Myriade u svom plesu pozdrave beskrajne vrtloge unutar rijeke koji su završavali manifestiranim zvijezdama koje su davale život milijardama galaksija kroz denzitete. Izađe iz mentalnog plana dok se kupola od munja jednostavno raspršila kroz beskraj, dajući prednost Myriadama koje su zasjale površinama piramida. Piktogram zablješti pored desnog oka. Iz vira rijeke izađe bijela zraka po kojoj se kretao balon. Zraka nekoliko puta dodirne Atmosferu a onda krenu prema njemu. Zaustavi se u visini čela, dok se balon ravnomjerno kretao duž zrake. Zraka se raširi i nestane. Balon ispred njega proširi se do pune veličine. "Jedan ili dva putnika?", pomisli u trenutku prije nego li se ovojnica rastvori i iz balona izađu dvije blješteće siluete. Znao je da Sibius Anari neće progovoriti prije nego li im se obrati. A jako je dobro znao i da će njihov dolazak dovući još jednu priliku u Atmosferu. Tri...dva...jedan...Površina rijeke uzburka se mameći mu osmijeh na lice. Biće izađe iz vode, pričeka atmosferski val i dolebdi do njih.
"Vodoribo", zlobni osmijeh nije silazio sa Henokovog lica, "gosti me upravo prekinuli u jutarnjoj fiskulturi... Da ih otjeramo ili da ih saslušamo?"
"Ah", lijeno uzvrati Vodoriba. "Ako su već imali volje savijati vrijeme i prostor i prolaziti kroz atome i antimateriju samo da bi tebe vidjeli, barem dočekaj goste kako dolikuje. Protokoli, ovo, ono..."
"Mah", makne pogled sa Vodoribe, dodajući osmijehu sarkazam, te se okrene prema Sirianima. "Momci, karte na stol..."
* * *
Zadubljen u misli, gotovo je zaboravio da treba izaći na slijedećoj stanici. Komešanje putnika navade ga da podigne pogled i poprati pojedince koji su kretali prema izlazu. Nije mu se žurilo. Imao je još pola minute do stanice. Lijeno je ustao, stavio knjigu u ruksak, uhvatio prečku i lagano krenuo prema vratima. Treperava svjetla u tramvaju ispreplitala su se sa redovima ljudi koji su zbijeni čekali svoj red da izađu iz putujuće konzerve. Neki od njih, zaokupljeni svojim mislima, proučavali su pod, drugi su promatrali one oko sebe, treći su nezainteresirano gledali kroz prozor; rijetki su pratili prolazne natpise. Svjetleća neonska slova repetativno su se izmjenjivala u loopu, gdje bi otprilike svaka pedeseta obavijest bila nastavljena prvom, tako da je sumnjao da je bilo tko normalan bio sposoban zadržati fokus na obavijestima duže od dvije-tri minute u komadu. Uznapredovali suton stapao se sa narančastim i plavim svjetlima koja su ulici davala pomalo futurističan štih. Zabaci ruksak na rame, pričeka da se promet rasčisti i prijeđe ulicu. Imao je vremena. U pedesetek minuta obići će nekoliko dućana, pozdraviti prijatelja na elektronskom odjelu San Marta, možda na kratko svratiti do obližnje knjižare i popiti u lokalu Starfit-a proteinski shake ili frape. Predvidljivih skoro sat vremena utrošenih na sitne ustupke samom sebi. Nije loše za završetak radnog tjedna i uvertiru u opuštene sate sa društvom. Ulazeći u San Mart, zastane na tren i uputi se do trafike po cigarete i najnoviji broj Viral magazina. Pogleda kroz izlog te naglo zastane.
U djeliću sekunde okrene se i potrči van iz centra te nastavi trčati po pločniku. Nakon petnaestak sekundi sustigne žensku priliku koju je bio ugledao kroz izlog.
"Pa kud si uranila?, upita zadihan, promatrajući atraktivnu žensku priliku koja mu se iskreno nasmije od uha do uha. Visoka brineta nekoliko ga je sekundi promatrala, osmijehom ističući dvije jamice na rubovima usana koje su ga tjerale do ljubavnog ludila.
"Odlučila sam malo uraniti", nastavila ga je blagonaklono, pomalo ispitivački promatrati, prekriživši ruke ispod grudi. Drugi indikator njegovog ljubavnog ludila. A znao je da zna. I znao je da ga time podjebava.
"Mislio sam obići par dućana i skočiti do Franka gore u odjel, ali, mogu uraniti i sa tobom. Ako želiš...", nesigurno je pogledao prema njoj, pokušavajući sakriti nesigurnost i nervozu.
"Ako hoćeš, idemo. Ako nećeš, obavi što imaš pa se tamo nađemo", osmijeh se stanjio ali oči su se i dalje smijale.
Podjebava ga. Podjebava ga. Nije ovo bio prijedlog. Ovo je bio test. Ma koji test. Ovo je bio jebeni ultimatum.
1. Glumi sebi
2. Pokušaj glumiti njoj...
U oba slučaja dođe ga na isto - glumiti sebi.
"Ma idem...", nasmije se, pokušavajući ostaviti "ajde ok" dojam u nepostojećoj "ili/ili" situaciji.
"Ajde kad sam te nagovorila", osmijeh se ponovno razvuće od uha do uha, "kad si već, ovako ´na prepad`, `nagovoren`", jamice su se isticale, ostavljajući ga u stanju slatke nelagode. Uhvati ga pod ruku i krenu prema In Bar-u.
Hodali su polagano, prebacujući nogu pred nogu toliko sporo, da mu se činilo da bi mogao napisati kratak esej između svakog koraka. Imao je 1000 tema u glavi sa kojima bi započeo razgovor. Trenutno mu niti jedna nije padala na pamet. Nije mogao odvagnuti da li je ovo iz njegove perspektive ugodna ili neugodna šutnja. Pogledao ju je netremice. Izgledala je smireno. Znači, ugodna šutnja. A opet...
Pokuša prekinuti šutnju. Bezuspješno. Ništa nije izlazilo iz njega. U njezinoj blizini osjećao se malim; nebitnim. Sve što bi rekao, zvučalo je kao da govori netko drugi. Kad bi pokušao ostaviti dojam na nju, sam bi sebi ispadao glup. Kad bi pokušao biti bezobrazno realan, sam bi sebi ispadao običan, profan, vulgaran i bez takta. Nije znao u kolikoj se mjeri njegovi utisci preklapaju sa njenim dojmovima a u kolikoj mjeri se poklapaju sa njegovim vlastitim frustracijama i nesigurnošću. Volio ju je. Njegovi vršnjaci i kasnija generacija koja je već stasala vole koristiti neutralni i distinktni izraz "sviđati se". Ne, sve su to konvencijska sranja unutar društvenih mediokriteta, da se jasni osjećaji stave u drugi plan. Između "sviđanja" i zaljubljenosti postoji ogromna razlika. Sviđati se nekome može bilo što, sa uključenim minimumom osjetilne percepcije; no biti zaljubljen uključuje najiskrenije, najdublje i najskrivenije osjećaje. Zato smo krhki, zato smo slabi, zato smo nesigurni, zato upadamo u kojekakve situacije gdje stpljenje, razumijevanju i tolerancija često postanu glavni imperativi iskušenja. Fatalizam postaje instrument propitkivanja sebe, a mistični aspekti sredstva traženja odgovora.
Zastanu na raskršću. Široka avenija pred njima otvarala se u oba smjera. Veliki park s desne strane sa drvoredom jasena i livadom u daljini bio je omiljeno mjesto okupljanja kvartovskih porodica subotom i nedjeljom, gdje bi sve klupice u aleji i po livadi bile zauzete hordama piknik posjetitelja. Ovdje su vladale još uvijek nekakve porodične tradicionalne vrijednosti kakvih nije bilo u ostatku grada, vjerojatno ni u većem dijelu države. Možda zbog gomile doseljenika iz drugih zemalja koji su sa sobom donijeli onaj tradicionalni štih porodičnog zajedništva "u dobru i u zlu", pa je iz tog rakursa sve djelovalo kao mala društvena idila užih i širih familijarnih okupljanja, za koje bi mnogi partijarharni politički konzervativci desničari dali i lijevu i desnu ruku u vatru da zgrnu političke poene na stabilnoj porodici kao stupu društva i zajednice.
Kroz uličnu rasvjetu nazirao je konture sivih oblaka koji su na noćnom nebu oslikavali siluete u grotesknoj igri svjetla i sjene, crnila i sivila. Zrak je počeo mirisati na kišu. Jesenja svježina kasnog listopada. Uživao je u svakom danu omiljenog godišnjeg doba. Ono što je drugima bilo depresivno kod jeseni, njega je ispunjavalo. Pogleda prema njoj. Odlučio je prekinuti tišinu. Svu energiju kreativnog uloži u slavobitnu misao koja se polako ali sugurno počne formirati u riječi. A riječi u rečenicu. Antologijsku rečenicu.
"Izgleda da će kiša", bilo je sve što je izašlo iz njega, udaljeno, nedefinirano i distancirano.
"Ha?", zbunjeno ga pogleda a zatim pogleda prema nebu. "Mogla bi pasti..."
Debilu. Autosaboteru. Kukavico. Pičko.
"Jesi gladna možda", ostane iznenađen izrečenim. Odkud sad to? O tome nije razmišljao. Nije vagao. Riječi prije misli? Ili nije bio ni svjestan vlastitih misli?
"Upravo sam na to pomislila sekundu prije nego si me pitao", pritisnu mu ruku jače uz sebe.
Šutke prehodaju 40 metara i uđu u najbolju kvartovsku pečenjaru. Putem mu pogled skrenu na drugu stranu ulice. Djeca u parku spuštala su se sa ogromnog tobogana. Dvije majke, možda dadilje, ugodno su čarljale dok su promatrale djecu na njihaljkama. Jedno dijete zastane sa igrom u pijesku i počne negodovati na riječi neke žene, vjerojatno majke koja je željela otići kući. U jednom trenu, dijete ga pogleda. Leon jedva primjetno mahne slobodnom rukom. Već slijedećeg trena žena uhvati dijete za ruku, objašnjavajuću mu vjerojatno koliko je kasno te da će se sutra vratiti na igralište. Pretpostavljao je da za petnaestak minuta na igralištu više neće biti žive duše.
Uđu u Grill Hub. Promatrao ju je kako naručuje dupli hamburger i kolu. Njemu je bio dovoljan samo hot dog i mala porcija fritesa. Uzeli su za van. Taman dok je pružio karticu na kasi i rekao joj "na mene je" zazvoni mobitel.
"Alo?", reče, istovremeno uzimajući karticu od konobara.
"U In-u sam", začuje Simonov glas. "Sjeo sam u prvi separe do prozora. Sana bi trebala doći svaki čas"
"Tu je Sana". Pogleda Sanu koja mu sekundu prije pošalje upit glavom. "Simon je"
"Za pet minuta smo tamo", reče mu, prinoseći slamku usnama. Promatrao ju je kako povlaći duuuuuugi gutljaj kole.
"Pa gdje ste se uspjeli slučajno sudariti, vraže nestašni", Simonov smijeh sa druge strane ispunjavao ga je tihim ponosom. Ponosom one vrste: nemam neka muda, stid mi nije slabija strana, trčim maraton za ženama ali nekako se uvijek provućem do cilja.
"Znaš što se kaže za slučajnosti.... Vjerujem u njih, ali im ne vjerujem", nasmije se, trudeći se okretanjem glave sakriti dojmove od Saninog pogleda.
"Pretpostavljam da ti je već rekla da odlazi u Boston na specijalizaciju u ponedjeljak. Htjela nas je sve za stolom da nam to saopći kao društvu. Neće je biti pola godine ovdje. Do svibnja."
Pogleda Sanu. Trudio se da mu ton glasa ne podrhtava; da ostane ravnomjeran, prepoznatljiv.
"Nije", reče, trudeći se zadržati pogled što duže na sjajnoj reklami grilla iza konobara i kase. "Vidimo se za koji minut", reče i prekine vezu.
"Koji sam ja idiot", pomisli.
* * *
"Ubrzaj", stajao je nagnut nad Tronom, dok je kobaltno plava svjetlost savijala Siriansko Jaje.
"Ovojnica nije predviđena za tu frekvenciju. Multiverzum bi se mogao oštetiti na rubnim točkama", svjetlosno biće lebdjelo je glavom okrenutom prema njemu i tijelom okrenutim prema ovojnici Jajeta, gdje je završavao dugi radijantni plašt. Rub plašta dodirivao je ovojnicu stvarajući sitne bljeskove elektriciteta.
"Ubrzaj, tako ti svega...", ogromna lavlja griva nadvije se nad biće. "Čekaju nas u Pojasu. Cijela armada čeka MENE", gotovo radosno zacvrkuta, što je značilo grmljavinu od koje je zadrhtalo korjenje StabloJame kroz koju su prolazili. Izletješe iz krošnje brzinom koja bi se oku naviknutom na atmosferske promjene, mogla činiti kao lom svjetlosti kroz kapi rose na vlažnom listu.
"Ušli smo u materiju", Laaat odasla misao sa kojom sve prisutne siluete u nanosekundi počnu korespondirati. Dlakave uši uhvatile su impuls, ali na žalost sve se odigralo prebrzo za mentalan prijevod.
"Reci svojima da to ne rade više", obrati se biću pored sebe. "Ili neka uspore misao..."
"U redu", biće ga pogleda i taj tren, Henok postade svjestan situacije. Nije on njima naređivao. On je prema njima bio dijete kojeg strpljivi roditelji puštaju da ima privid kontrole. Oni su bili njegovi mentori; njegova pokretačka Sila.
Post je objavljen 03.02.2019. u 16:17 sati.