Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vajrapani

Marketing

jaguarundi brundi

Početkom ove godine, prije negoli su veliki snijezi sve blokirali, bio sam malo u šetnji.








Belecgrad- prvi put se spominje 1334. kad ga je grof Seneck morao predati Gissingovcima. Kao i ostale gradine na južnom obronku Ivanščice promijenio je niz vlasnika. U 16. st. vlasništvo je Ivana Turocija 1643. Tome Mikulića , a zatim grofova Erdody , a poslije njih još je nekoliko puta mijenjao vlasnike.
Sačuvano je još dosta njegovih ostataka koji strše na vrhu čunjastog brijega. Tlocrt grada imao je povinut oblik jer se graditelj prilagodio terenu. Ulazilo se kroz vrata koja su bila zaštićena velikim bastionom protiv artiljerije, što je kasnija dogradnja, a stanovalo se u suprotnom dijelu. Još 30-ih godina (20.st.) mogli su se u zidovima vidjeti ostaci gotskih prozora. Dvorište je s jedne strane bilo zaštićeno zidovima, a s druge zgradama.

-iz knjige "Planine Hrvatske" dr. Željko Poljak


Međutim ovo je samo u najkraćim crtama o Belecgradu. Koga zanima opširnija povijest i arhitektura te gradine može skinuti sljedeći fajl i sigurno neće požaliti!:
http://www.casopis-gradjevinar.hr/assets/Uploads/JCE-56-2004-01-06.pdf


Na suprotnoj strani doline je vrh Mindžalovec, tamo idem u stvari.

Kad sam se s Belecgrada spustio u dolinu potoka Brane primjetio sam da tamo švrlja nekakav mali vuk. Možda jedan od onih koji su preplivali Savu, umah sam pomislio.

Desno na slici vijuga potok Brana, lijevo švrlja mali vuk.

Ako redovno pratimo, kao što neki od nas prate, listu zabilježenih vučjih napada na ljude u svijetu, opet nećemo nikad biti do kraja sigurni da li ćemo i kada točno i sami biti uknjiženi tamo...

Ali pokazalo se izbliza da to je zapravo križanac vuka i jaguarundija. Takve borbene zvijeri uzgajali su još drevni Asteci za potrebe svojih ratnih pohoda.

Ovdje je odmah preuzeo moj hodački štap čim sam ga odložio na klupu.

Onda je preuzeo i moj navigacijski tablet i učinio s njime ovaj selfi.
Ali sve smo nekako ipak izgladili bez daljnje eskalacije što je sreća zaista jer ostao mi je bio još samo ruksak (a u ruksaku sendvič!)



Planinarski dom Belecgrad, smješten ovdje podno gradine u dolini potočića Brana. Nikad mi nije sjeo nekako ovaj planinarski dom. Da li je baš bio jako potreban? Koja je poanta bilokakvih objekata u ovim našim malecnim planinama, ako znamo da jedino što se može dogoditi jest da se počnu koristiti kao dernečišta? I ovdje sad je bilo u tijeku zasigurno čišćenje objekta nakon dočeka Nove godine. Ne znam nisam išao unutra ali čuo sam da je netko otvarao vrata dok sam ja kod klupe pričao s jaguarundijem.
Spomenut ću i što nedavno vidjeh na vrhu Ivanšćice, jedne subotnje večeri, gore u Pasarićevom domu se naguralo toliko entuzijasta za kobase i kuhano vino da nije među njih stala više niti igla. Da to nisam onda vidio nikada ne bi povjerovao!

Umjesto takvih ugostiteljskih objekata više smisla imala bi serija malih strateški razmještenih skloništa koja bi mogla poslužiti putniku da se skloni od nevremena ili da jednostavno ima gdje prenoćiti na višednevnoj hodnji preko planine, da ne mora nositi šator...

Ovdje je najbolje vidljiva sva dramatičnost pozicije Belecgrada gore "na vrhu čunjastog brijega". Možda je jedina prava smislena svrha ovog planinarskog doma ostvarena time što omogućava ovakvu scenu usporedbe s gradinom nad svojim krovom?

Do vrha Mindžalovca strmo ali ne predugo.
Nije to previsok vrh sa svojih 659m ali tu sam došao najviše zato da izvidim mogućnosti dosezanja ovim smjerom nekih još neosvojenih sedamstotinaša na srednjem istoku Ivanščice. Mislim naravno u prvom redu na Gradinovec, Mrzljak i Trpnjak... pa i na Malu Ivanščicu. Izviđenim sam bio zadovoljan, a kad ću na Veliku Turneju po tim vrhovima sedamstotinašima, ne zna se.

Odozgo pogled sa suprotne strane na Belecgrad i dolinu Brane,

tu se u sredini slike nazire i krov planinarskog doma.

pa ručak mali sendvič i Sprite iz limenke i onda povratak dolje pa gore.
U prolazu kraj planinarskog doma jaguarundi se priključio šetnji i pratio me dobrim dijelom na usponu natrag prema Belecgradu, a onda se vratio dolje do planinarskog doma čekati svoga astečkog gazdu.


Još putem malo sam zastao i razgledao "lovačko sklonište"- isto jedan primjer besmislene velegradnje u planini...

Eto, još su iza u šumi sklepali nekakvu šupu od dasaka, a samo ta šupa bi im bila sasvim dovoljno "sklonište".


U ovakvoj betonskoj utvrdi čovjek se zaista može na sigurno skloniti od nasrtaja pobješnjelih zombificiranih polarnih medvjeda i amurskih tigrova, ali s praktične strane lovcima je mogla poslužiti za njihove potrebe i vrijeme koje provedu ovdje nekakva obična drvena koliba od nekih starih planjki... ali ne radi se o tome, nego vjerojatnije pitanje je prestiža i postavljanja strateških objekata blizu granica susjednih lovačkih društava :-))

Ali što je je, dobar im je ovaj stol s klupom tu sam se lijepo odmorio ;-)



Post je objavljen 24.01.2019. u 21:29 sati.