Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/crnasvjetlost

Marketing

Druga godišnjica

Ovih dana je druga godišnjica od tragedije koja je zadesila moju obitelj. Već druga godina prolazi od agonije koja je zadesila moju obitelj. I kojoj još nema kraja. Vi koji me čitate svih ovih godina znate da je prije dvije godine umro moj jedini i najdraži nećak Mirko od posljedica trovanja salmonelom. I to samo zato što su njemu i njegovim sestrama njegovi (i njihovi) roditelji željeli priuštiti malo jaja za poslasticu, ne znajući da su zatrovana salmonelom. I od tih prokletih jaja je skoro stradala cijela ta obitelj. Ali srećom u nesreći nije. Bogu hvala.

Već dvije godine traje ta agonija borbe sa razno raznim institucijama i inim akterima da se pravda istjera na vidjelo. Ali nitko ne trza na to. Ni institucije, ni poduzeća, ni javnost ne trza više na to. I sve je otišlo u zaborav. Sve se je zaboravilo. Institucije se danas bave sa ponovnim progonom tamo nekakve prostitucije, koja se već po tko zna koji puta reciklira u javnosti, a ovakav slučaj polako odlazi u zaborav i otišao je u zaborav. I to je znak koliko smo jadno društvo postali. Jer je sve spalo na tu jadnu obitelj, koja se sama mora boriti sa prostitucijama, odvjetnicima, pohlepnim kapitalom i tako dalje i tako dalje.

Dvije godine su prošle od te tragedije, a bol nikako ne jenjava. Ona krilatica (ili što li je već) da vrijeme liječi je potpuna laž. Svakim danom bol ne jenjava i ne nestaje, samo je ponekad sve snažnija. Svakom novom spoznajom je sve snažnija. Svi se borimo sa tom boli i mada je prošlo već dvije godine, još uvijek se učimo nositi sa tom boli. Boli koja nikad ne će nestati iz naših srca.

A ni moj jedini i najdraži nećak Mirko nikad ne će nestati iz naših srdaca. Da je još živ, sada bi već bio prvi razred osnovne škole. Te se veselio i uživao sa svojim sestrama u školi. Ali na žalost nije. Još uvijek mi je živo u sjećanju njegova dječja zaigranost, veselja i spremnost na spontanu izvedbu neke šale ili vragolije. Njegove nevinosti koja je tada iz njega izvirala u svoj svojoj nevinosti. Još uvijek se sjećam koliko je bio sretan kada smo bili zajedno i kako se je volio igrati i družiti sa mnom. I uvijek kada sam se čuo sa njegovim roditeljima, i on se je morao čuti sa mnom i pohvaliti se nečime. I jako bi se naljutio ako i njemu ne bi dali da se čuje sa mnom.

I ovih dana me posjećuje u snovima. Kao da mu nedostajem, kao da nije sretan što nas je napustio i da bi volio da je sa nama. Da se istjera pravda oko njegovog odlaska. Da bi radije bio sa nama, nego u nekom raju sa anđelima. I meni nedostaješ moj najdraži nećače. Ta tvoja dječja nevinost i zaigranost. Jer te nema, jer se nemam sa kime igrati i družiti. Nedostaje mi tvoja pojava i dječja nevinost.

Počivaj mi u miru Božjem dragi Mirko. I čuvaj sa svojim prijateljima anđelima svoje sestre i bdij nad svojim roditeljima.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost


Post je objavljen 09.10.2018. u 21:09 sati.