Marketing
21.6.
Kada sam bila mala djevojčica, kao i sve djevojčice, a možda čak i više, sanjala sam o svom princu. Male lutke, kolica, bočica... Bili su moji omiljeni rekviziti za igru... Kaže se da inače ženska djeca dosta rano dobivaju majčinske instinkte... Odrastajući sam sanjala o prvom poljupcu... A onda kad sam to ostvarila, sanjala sam o prvom vođenju ljubavi... A kada sam i to ostvarila krenula je borba za ljubav... Htjela sam dobrog muškarca. Ne savršenog, ne preromanticnog, ne prepateticnog... Samo normalnog muškarca kraj sebe. Koji će me poštovati, voljeti, cijeniti i biti uz mene kada mi je to potrebno. Pokušavala sam ga pronaći na više načina. Mislila sam, ako duže i bolje tražim da ću ga prije naći no kako je vrijeme odmicalo do mene su dolazili samo krivi. Dolazili su oni koji su bili izgubljene duše kao i ja... Ali nismo se poklapali.
Do jednog dana. 21.6.2016.prije točno 2 godine. Javio se ON. Potpuno zaboravljen, potpuno nebitan... I postao bitniji od svih. Tražio je nekoga tko će mu pružiti isto što sam i ja trebala. Našli smo se, kako se to kaže.
Bio je predan, bio je dobar, bio je sve što sam trebala.
I trajalo je to skoro 2 godine. Trajalo je, i puklo. Ne znam gdje. Ne znam tko je probio naš mali balon pun ljubavi. On se promijenio, a onda i ja.
Stvorili smo ljubav, a na kraju smo ju mi izgubili. Otišla je, a da nismo ni znali kako ju zaustaviti.
Sjedila sam nekidan na terasi i gledala ptice. Razmišljala sam kako mogu otići i pobjeći od svega. Potrebno je samo da se prebace na drugo drvo Ja ne mogu. Ja nemogu pobjeći od toga da cu roditi malenog sinčića... Ne mogu pobjeći od toga da ću izgubiti osobu koju sam jedva pronašla. Ne mogu pobjeći od straha koji me prati danima. Ja, koja sam htjela samo normalan život. Muža uz sebe, novaca dovoljno, ne previše. Obitelj sretnu. Ne savršenu. Samo se mislima vratim na taj 21.6.kada je poslao tu glupu poruku... "Gledam, ti si još uvijek lijepa, kako to?!"
Pisat ću vam... 
Post je objavljen 19.06.2018. u 21:59 sati.