Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vajrapani

Marketing

Nespremnost, nepripravnost III. dio


Već prije nego što pronalazim to ušće u kojem se rađa Velika reka čujem žubor vode njenih pritoka koji me vodi nepogrešivo i bez gps-a.

Evo ga, trokraka vodena zvijezda kao znak od Mercedesa na šumskom tlu i to je to. Misterijska točka,

rodilište žive vode.

Toplo vrijeme izvlači iz šumskog tla i nekakvo močvarno cvijeće.

U koritu potočića fini nanosi pjeskovite zemlje, ne mogu odoljeti da ne zahvatim rukom, možda izgleda kao drekac, ali sigurno je ljekovito, ljudi se negdje premazuju ljekovitim blatom, možda je i ovo jednako tako ljekovito, da niti ne znamo. Zasigurno je takvim običnim potočnim pijeskom bilo zidan i onaj pastirski stan iz prošlog nastavka.





Teče Velika reka. Ovdje tu Veliku reku mogu lako prekoračiti, ali nizvodno se ona napaja sa mnoštvom ovakvih manjih i većih potočića te do svoga ušća u Krapinu to već postaje respektabilna sila koja bi me lako povukla u svoje mutne dubine...

No... vrijeme je za povratak najkraćom rutom. Uspinjem se prema poznatom terenu. Najkraća ruta povratka srećom je ona koja je dosta ekstremna pa barem neće biti dosadno. Sad mi predstoji opet povratiti izgubljenu nadmorsku visinu i prebaciti se na jug preko Bijele peći, toga nezaobilaznog kurioziteta ovog dijela planine. Bijela peć je okomita stijena koja se diže kao kula iz šumske padine Gornjeg Pokojca.

Prvo na jednoj livadi primjećujem kako se lovstvo brzo razvija i modernizira u ovom kraju. Kako brzo se usvajaju nove tehnologije. Ovakove aparatuse sve češće viđam uokolo, to je tzv. automatska hranilica. Ima čak i mali solarni panel kojim je pogonjena. U određenim vremenskim intervalima mehanizam ispušta određenu količinu zrnate hrane (kukuruza) čime divljači stvara naviku dolaska na to mjesto. Na taj način lovci štede na kukuruzu i puštaju ga "na kapaljku", a opet u divljači stvaraju "ovisnost". I kao što je vidljivo stvar funkcionira dobro, teren oko hranilice je sav izrovan od divljih svinja, a sigurno i srne ga posjećuju, međutim jelena uhvatiti na takav jeftini trik ipak nije moguće.
Nezavaran tom perfidnom smicalicom odlazim uzbrdo put šume, jer...!

...da sam kojim slučajem naivno ostao čekati da kapne kukuruz, lako bi me odstrijelili s obližnje pozicije, iz snajperskoga gnijezda. Ljudi su neobično grabežljiva rasa i svačemu se domišljaju kako bi uz što manji trud uhvatili svoj plijen, kojeg zatim proždiru ne u svrhu nužnog održavanja svoga grubotvarnoga tijela nego s hedonističkom nakanom.

U šumi sam sigurniji, osobito kad teren postaje sve strmiji.



Bijela peć- stvar djeluje dosta impresivno pa i zastrašujuće kad se čovjek nađe iznenada ispod nje. Osobito je fascinanta glatkoća te stijene i njen oblik koji se uzdiže poput kule.

Tu između "kule" i susjedne stijene ima jedan prolaz kao žlijeb kojim se može uspuzati na Bijelu peć.


Već me noge slabije slušaju nakon ove šetnje (i još dužeg razdoblja bez redovitih treninga :-P) ali nema šanse da propustim uspon "uz žlijeb".

Isplati se jer ima odličan vidik koji se pruža s Bijele peći na sjever prema zaselku Gornji Labaši i na strmoglave Košenine koje se uzdižu iza njih.

Prema sjeveroistoku na vršnim djelovima Ivanšćice nazire se tek neki snijeg (vrijeme ove radnje je, ne smetnite s uma- topli siječanj :-P)

Tu na rubu litice je odrađen i gablec koji vidimo na slici. Onda sam negdje u šumi ispod začuo nekakve sumnjive glasove- Kore od banana sam zato za svaki slučaj pobacao kao bombe preko litice na eventualne uljeze, (bilo je fascinantno slušati kako dugo lete u dubinu prije nego zašušte na lišču na tlu) nakon toga sam koristeći stratešku prednost povišenog položaja se hitro prebacio preko planinskog grebena (koji je na 15-ak metara od samog ruba litice) i izgubio se u šumi s druge strane... Nepun sat kasnije već sam bio u svojoj tajnoj jazbini i radio procjenu svoje pripremne trening-hodnje.
Gps-track ove šetnje sam izgleda zabunom izbrisao u međuvremenu jer sad dok pišem više ga ne mogu naći.
Ali prema sličnim prethodnim track-ovima sudim da se radilo o maksimalno 14 km to je bila realno jedna ne strašno dugačka šetnja koja mi nije dala pravi uvid u stanje stvari :-P

Nekoliko dana kasnije sam zato se zaputio u više predjele gore Ivanščice i othodao novih 28,7 km, najdužu u nizu ovih pripremnih šetnji (reportaže s te šetnje mislim da neće biti na blogu, iako ništa nije sigurno). Čini mi se da još nisam kondicijski najspremniji za ono što želim napraviti, moglo bi to i moralo biti još bolje... Zaključak dakle ovih dosadašnjih testova pripravnosti jest­: iako u glavi prema svemu sudeći sam vrlo stabilan genij, ali noge još nisu na razini zadatka :-S





Post je objavljen 09.02.2018. u 21:10 sati.