Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zlatne-zbice

Marketing

Privjesak

U rukama je nosila dva teška kofera koji su sadržavali osnovne, osobne stvari i sitnice. Po ostatak će doći kasnije, kad se smjesti u novi stan, kad započne novi život. Tako je mislila stežući šakama težinu, koja uvijek vuče prema dolje. Na putu do tramvajske stanice gazila je prhki, baršunasti snijeg, dok su joj se nove krupne pahulje lovile na uvojke kose, koji se nisu dali obuzdati ispod šarene zimske kape. Dok je čekala da se iz daljine, kroz koprenu uskovitlanog jutarnjeg snijega, probiju dva duga snopa tramvajskog svijetla, sjetila se kako joj je ponudio prijevoz, ali odbila je. Nije htjela da je u novo poglavlje odveze čovjek, s kojim je upravo dogovorno zaključila prethodno. Ušla je u tramvaj, koji se lijeno pokrenuo i nastavio lupkati i cviliti, rastjerujući oko sebe razigrane pahulje.

Dok se poluprazna željeznička kompozicija lijeno vukla iznad rijeke, što se skrila u bezdan od paperja, pokušavala je premotati unatrag zamišljenu celuloidnu vrpcu sjećanja. Pitala se kad su se počeli gubiti, u kom su trenutku jedno drugom postali stranci. Nije tražila opravdanja, nije optuživala, nije žalila, samo se pitala. Odgovore na ta pitanja dat će vrijeme, ono je pouzdani sudac, čiju će presudu trajno zapečatiti sjećanje i uspomene. Prenula se iz tog nostalgičnog snatrenja, tek kad se tramvaj uz škripu zaustavio na stanici i zakloparao raštimanim vratima, kroz koja su se u unutrašnjost vozila uvukle rijetke pahulje.

Kad je stari češki stroj iščeznuo u zimskoj bjelini, našla se na praznom stajalištu, okružena umirujućom tišinom. Navukla je kapu i rukavice, dlučno prihvatila kofere i zaputila se čvrstim škripavim koracima prema privremenom utočištu, matičnoj luci novog poglavlja plovidbe uzburkanim morem svakodnevice. Dok je hodajući po svježem zimskom pokrivaču, ispisivala dugu istočkanu liniju na nevinom licu urbanog krajolika, u mislima je pabirčila ostatke unutarnjeg monologa, započetog u tramvaju. To je zapravo jedna rijeka sjećanja koja trenutno prolazi nemirne brzace, ali s veremenom će doći u mirnu prostranu ravnicu i razliti se na posljetku u nepregledno more.

Stupivši u hodnik stare zgrade, hitrim, energičnim pokretima otresla je s kaputa napadali snijeg i zaputila se po slabo osvijetljenom stubištu do stana. Gurnula je ključ u klimavu bravu, širom otvorila vrata i suvereno kročila na iskrzani parket male garsonijere, koja će joj narednih mjeseci biti dom. Spustila je kofere nasred dnevne sobe i još u kaputu i zimskim čizmicama, sjela na trošni kauč, koji je zaškripao pod njenom težinom. Skinula je samo mokru kapu, dok se oslobođena bujna kosa slobodno rasula po ramenima. Osvrnula se po skromnom interijeru pokušavajući ga pogledom obuhvatiti i u mislima prihvatiti kao nešto svoje, makar privremeno.

U ruci je držala ključ koji joj je prethodno dao stanodavac uz riječi: Ovo je vaš, pazite, imam samo taj. Na ključu je visio privjesak, koji se sastojao od četiri kockice, i špage provučene kroz njih. Na četiri strane svake kockice, bilo je ispisano po jedno isto slovo. Ta slova su, kako god da se kockice oko špage okrenule, tvorila englesku riječ LOVE. Slova su bila toliko blijeda da se natpis još jedva nazirao. Dugim, skladnim prstima prebirala je po kockicama, kao da se moli, razmišljajući eto kako ljubav, osim što je nekad slijepa, može biti i blijeda, u nestajanju. U jednom je trenutku odlučila, kako će prvom prilikom potražiti novi privjesak, koji će prštati veselim bojama, a ovaj će spremiti u ladicu.

Post je objavljen 05.02.2018. u 16:40 sati.