Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zlatne-zbice

Marketing

Svjedok Grada

Stupio je na izlizani mramor zagrebačkog glavnog kolodvora i utopio se u rijeci ljudi, što je tekla prema tramvajskom stajalištu. U ruci je držao malu putnu torbu ispunjenu osobnim stvarima. Sadržavala je nešto odjeće, toaletnu torbicu, par knjiga, zavežljaj hrane koji mu je majka brižno spakirala i stari istočnonjemački foto-aparat Praktica, kojeg mu je darovao otac, kad se još kao klinac zainteresirao za fotografiju. Čekao je tramvaj, skenirajući zainteresirano pogledom Tomislavac i okolne zgrade, vozila što su milila kroz popodnevnu gužvu i mnoštvo užurbanih ljudi, zaokupljenih vlastitim mislima. Ušao je u dupkom punu četvorku, kojom se pun strepnje i nadanja dovezao do studentskog doma na Savi.

Iza sebe ostavio je roditelje i rodni Osijek, koji se žilavo opirao ratnom plamenu što se nad njim nadvio. Otac i majka zdušno su ga bodrili da na pragu punoljetnosti uzmakne od ratnog vihora i sigurno utočište potraži na fakultetu u Zagrebu. Upisao je strojarstvo, što se nametnulo kao logičan izbor jednog, matematici i tehnici sklonog mladog čovjeka, koji svijet oko sebe promatra kao zbroj uzročno-posljedičnih veza.


Predano se posvetio fakultetskim obavezama, pa je sve ispite na prvoj godini položio u roku. Kako mu skromni džeparac, koji su mu roditelji slali, nije bio dostatan za sve potrebe, počeo se interesirati za neki posao. Cimer, student politologije spomenuo mu je da redakcija jednog dnevnog lista traži honorarnog, fotografa za povremene angažmane. Kako se njegovo dotadašnje fotografiranje ostvarivalo isključivo kao hobi, dugo se dvoumio, da bi na kraju ipak otišao na razgovor. Iskusni glavni urednik odmah je shvatio da ima posla sa zaljubljenikom bez iskustva u novinarskom poslu i već ga je skoro otpravio, ali kad mu je pokazao nekoliko svojih slika, što ih je još kao srednjoškolac producirao, predomislio se. Odlučio mu je dati priliku jer je u tim slikama vidio sposobnost mladića da svijet, koji ga okružuje prikaže na originalan i oku ugodan način, i tako spretno i nenametljivo zainteresira gledatelja.

U početku su njegove usluge bile potrebne uglavnom u sklopu gradske rubrike, pa je tako obično s nekom mladom novinarkom, studenticom obilazio zagrebačke ulice i trgove u potrazi za nekom pričom vrijednom objavljivanja u novinama. Shvatio je zadatke ozbiljno i svakoj situaciji na terenu se koncentrirano posvećivao, stavljajući uglavnom naglasak na ljude, koji su gestama, izrazima lica ili samom svojom pojavom pričali neku svoju priču. Kulisa tih, uvjetno rečeno pripovjedača, bio je grad kojeg je vještim kadriranjem komponirao u slike. U uredništvu su to prepoznali, pa se dijapazon zadataka počeo širiti, što je opet otvaralo nove mogućnosti kreativnog izražavanja u sklopu donekle zadane novinske forme. Ako bi mu nakon obavljenog posla ostao koji neiskorišten snimak na filmu, po povratku u redakciju bi snimio u prolazu neki samo njemu vidljiv i zanimljiv gradski prizor, koji se prilikom razvijanja nije povećavao, ali je ostao zabilježen na filmu. Te dijelove negativa je, dobrom voljom tehničara, spremao u privatnu arhivu.


Na trećoj godini obznanio je pomalo zabrinutim roditeljima da napušta fakultet, kako bi se u potpunosti posvetio fotografiji, nakon što je postao stalni član redakcije visoko-tiražnih dnevnih novina. Fotografija je postala njegova profesija, pa je svakodnevno, uglavnom u Zagrebu aparatom bilježio važna događanja i protagoniste, koji su ih oblikovali. Ispred njegovog objektiva stajali su mnogi znameniti akteri političkih zbivanja, umjetnici, sportaši, estradne zvijezde. Svakoga od njih pokušao je prikazati drugačije, diskretno sugerirajući kako je svaki pojedinac jedinstven i poseban. S iskusnim novinarima povremeno je putovao po Hrvatskoj, kako bi za tjedni prilog upriličili reportažu o nekoj aktualnoj društvenoj temi, koja se uz subotnju kavu predano čitala i razgledala. Takvi analitički članci, dali su mu više umjetničke slobode, pa su odbrane fotografije kvalitetom nadmašivale formu dnevnih novina, gdje su prezentirane.

Krajem devedesetih, sa još nekoliko kolega počinje fotografirati za novopokrenuti dnevni list. To je vrijeme kad na mala vrata, pomalo stidljivo i u redakcije ulazi digitalna fotografija. Dok stariji kolege u početku odmahuju rukom, smatrajući novotariju nedostojnom zamjenom film, on se spremno među prvima prihvaća novog medija. Uviđa brzo praktične prednosti nove tehnlogije i načina obrade, pa dobiva priliku raditi dinamične zadatke, kao što su sportska zbivanja, od kuda digitalni zapisi oblikovani svijetlom munjevitom brzinom stižu u redakciju, pa brzo zatim i na monitore sve raširenijih računala. Tom poratnom, dinamičnom vremenu, punom optimizma i nade, daje svoj obol fotografirajući svakodnevnicu inovativno i originalno, etablirajući se pri tom zanatski i umjetnički.


Početkom novog milenija kao priznanje za svoj rad dobiva priliku stvarati u uglednoj međunarodnoj fotografskoj agenciji. Nakon kraćeg razmišljanja prihvaća ponudu koja uključuje i selidbu iz Zagreba, kojem je u znak zahvale poklonio prvu izložbu svojih fotografija. U maloj galeriji na Gornjem gradu izložio je crno-bijele fotografije gradskih prizora, izabravši iz ostataka negativa, koje je pažljivo čuvao. Mnogobrojna zainteresirana publika upijala je slike kojima je, na sebi svojstven, hvale vrijedan način, ispričao priču o ljudima u jednom gradu u jednom vremenu. Pokazao je prizore svakodnevnog života, koji brzo minu, ali ovako spretno ulovljeni pažljivim okom fotografa, kao da se otimaju zaboravu. Među oduševljenom publikom našli su se i njegovi roditelji, koji su s neskrivenim ponosom i zadovoljstvom pogledavali čas sina, čas njegove hvale vrijedne uratke. Na rastanku, kad se pozdravljao s ocem, predao mu je staru Prakticu, rekavši kako mu više neće trebati i neka je čuva, nakon čega mu je pao u zagrljaj.


Post je objavljen 27.01.2018. u 08:55 sati.