Ne znam kada i u kojem trenu sam prestala pisati. U kojem trenu sam izgubila dio sebe koji me nekada ispunjavao, papir na koji sam mogla prenjeti misli, tuge, strahove, srecu,ljubav... Gdje i kada na tom putu sam izgubila sebe, prestala biti dijete i radovati se sitnicama. Gdje je ona koja grli drvece, gdje je ona koja je zeljela ocistiti potok od smeca, liječiti zivotinje. Nikada nije voljela ljude ali u svom putu to je naucila. Razumijeti ponekad boli... Mozda sam tu negdje nestala. Zaboravila sam stati pomirisati cvijece, pogledati u nebo i izgubiti se u zvukovima vjetra. Zivot, prolazan, divan, ponekad okrutan. Malo ima smisla, malo ga nema. Onaj jedan tren imamo bit i isklizne. Sumnja. Sto sam, zasto, cemu. Mozda je to do najdepresivnijeg dana u godini, mozda samo prepuna glava neceg sto nema smisla, overload. Kako bilo da bilo odlucila sam to zapisati, mozda sam ipak tu negdje, skupljam hrabrosti da budem ja. Da se vrati moj mir, mir od ja. Ja pisem i suze brisem. Tu sam. Hvala ti. Vratit cu se.
Post je objavljen 15.01.2018. u 22:05 sati.