Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vajrapani

Marketing

Ćuuuk!


Ovo je jedna scena koja je primjerena vremenu Božića. (one pretprošle nedjelje sam to snimio dosta visoko u planini)
Mnogo godina već nije bilo bijelog Božića u ovim krajevima barem ne na konvencionalnim nadmorskim visinama. Rekli su nekad mudri ljudi "Bolje Božić kužan nego južan" no nažalost južni Božići su zaredali i to nam postaje normalno. Na pogrešnost se ne bi smo smjeli navikavati, no ljudi su kompromiserska inercijska rasa. Možda sljedeći Božić bude bijeli ili vjerojatnije da ga ja dočekam negdje gdje će biti bijeli... strpljen spašen ;-)
U međuvremeno odkako sam počeo bez velike žurbe pisati ovaj post (datum ove šetnje je 17.12. zato i tekst u početku spominje sad već zaboravljeni Božić) primaknula se i Nova godina, isto tako južna :-O
Zapravo nisam niti mislio objavljivati nikakav post do nekog dalekog neizvjesnog datuma, više sam ga počeo pisati kao posljedicu neke apstinencijske krize koja je brzo prošla, ali sam ga ipak pohranio... No danas sam naveden da dovršim započeto!
Tko god da je zaslužan za to, vjerujem da će se ovdje lako prepoznati ;-)



Pogled sa sjenovite sjeverne strane na osunčani greben.


Te je nedjelje, kako to u nedjelju hoće biti planina bila puna lovaca i planinara trkača. Svaki svojim poslom i bez opasnosti od nekakvog sukoba interesa. Jedni po makadamskoj cesti drugi po padinama ispod ceste i to je to. No što se mene tiče, ja sam zbog velike aktivnosti lovaca na svojoj predviđenoj putanji istu morao korigirati, ali to mi i nije jako teško palo. Prvotni plan je možda bio i preambiciozan pa ga sad više ni nema potrebe opisivati...

Ali! Zato sam s makadamske ceste (Prigorec-vrh Ivanšćice) okrenuo na zapad prativši neko vrijeme tzv. Vilinsku stezu




Vilinsku stezu koju zadnjih godina populariziraju iz grada Lepoglave, a koju smo mi stari znalci (;-) koristili još davnih dana na prijelazu tisućljeća i nismo ju naravno onda zvali tim smješnim nazivom "Vilinska steza" nego smo imali za tu onda divlju i nekorištenu rutu jedan puno primjereniji, ozbiljniji i muževniji termin- Sjeverni prolaz. Zašto Sjeverni, to ćemo razjasniti postupno nakon sljedeće slike.


U vremena naših djedova i baka, a i roditelja uobičajeno je bilo kod nas na južnoj strani planine Ivanšćice stanovnike sjevernih krajeva (oko Lepoglave i Ivanca) nazivati Čuki- tj. kao ptice ćukovi (vrsta sove). Nisam siguran kako je nastao taj kolektivni naziv za njih, možda zato jer žive na sjeveru u sjeni planine i osobito zimi ne vide Sunce nego kao noćne ptice čame u svojim dupljama i odande se glasaju neobičnim kricima... ali to je samo moja teorija.
No jednako tako i oni sa sjevera su navodno za nas koristili isti taj polupodrugljivi naziv- Čuki što dodatno komplicira tu misteriju.
Danas se taj termin puno rjeđe koristi, jer smo naučili valjda više ljude promatrati u svjetlu individualnih kvaliteta, a ne po tome tko je Čuk, a tko Čuk :-)
Međutim ja uvijek nakon planinarenja po sjevernim padinama Ivanšćice rado pripomenem da sam bio na čukečkoj (tj.ćukovskoj) strani planine ;-))


Ovo gore je stjenoviti vrh Koprivnjak jedan od nekoliko sedamstotinaša zapadne Ivanšćice,- sunce ga obasjava s juga- otprilike recimo tim vrhom prolazi granica Krapinsko-zagorske i Varaždinske županije i na tome primjeru koji sam sasvim slučajno uslikao najbolje vidimo zašto smo nekad ovaj put nazivali Sjeverni prolaz- zato jer vodi sjevernom sjenovitom, ćukovskom, stranom planine. Današnja Vilinska steza vodi naravno odavde ka sjeveru u Lepoglavu, ali Sjeverni prolaz putuje dalje na zapad do famoznih Pregerskih krča do tih dragocjenih orhidejskih vrtova Ivanšćice koje je moj prijatelj @Unusal suspect pokušavao svojevremeno otkriti ali ne sjećam se više da li je u tome naumu i uspio?

ova slika je nešto mutna ali stavljam ju ipak, da steknete dojam kako otprilike izgleda Sjeverni prolaz barem u ovom dijelu gdje još je istovjetan s modernom tzv. Vilinskom stezom.

Tako sam i ja nastavio Sjevernim prolazom svrativši usput nakratko na vrh sedamstotinaš koji sam prvi put pohodio u ljetu ove godine i kojem sam budući da je bio neimenovan (iako je nešto malo viši od Koprivnjaka!!) nadjenuo ime LoLCats.



Na na samom vrhu LoLCats raste neobična dvostruka bukva koju sam nazvao LoLbukva.


Slika famozne LoLbukve od ljeta ove godine, na sam dan slavnog otkrića, kad sam sa laganim ruksakom i sa improviziranim (znači usput odsječenim) hodačkim štapom stigao na LoLCats bez ikakve navigacije, samo sa idejom u umu, (sve u maniri davnih istraživača diviljne ;-))
Istina fotka je vrlo slabe kvalitete jer slikano je starim mobitelom, ali kako je stvar od povijesne važnosti i koristi za budućnost istraživanja i katalogiziranja svih vrhova sedamstotinaša gore Ivanščice rekoh neka bude javno znana!



Nakon LoLCatsa nastavljam hitri marš pored Pregerskih krča prema najvećem i najpoznatijem orhidejskom vrtu Ivanšćice- livadi Vučikovec. Putem ne zastajkujem puno i ne osvrćem se previše jer do mene sve češće dopiru nekakvi pucnji sa sjevera i nisam siguran da li to dolje u nizini Čuki samo bacaju petarde ili pak pod puškama hrle uzbrdo loveć jelene u dubokom snijegu :-O


Dohvativši se napokon Vučikovca osjećam olakšanje i tamo sam se morao zbilja raskomotiti i udobno smjestiti, presvući, objedovati, popiti čaja iz termosice i odlučiti kamo dalje. Tu je eko klub iz Lobora podigao kolibu ispred koje su zasadili brajdu vinove loze. Razmišljam o tome da bi trebao kontaktirati nekoga iz tog kluba da mi dadnu ključeve od kolibe kako bih u njoj(zi) mogao boraviti kroz dane mnoge i osobito u proljeće opažati nicanje i cvjetanje orhideja na Vučikovcu. Svakako nešto o čemu bi vrijedilo porazmisliti...



Na brajdu sam odmah povješao odjeću mokru od znoja ali i od jakog kapanja inja i snjega s grana. Tu je sunčano i ugodno toplo, prava južina, komadi leda bučno padaju iz krošnji stabala po limenom krovu kolibe. Na slici vidljiva je i moja termosica s čajem i panj koji sam si postavio kao udobno sjedište nad zasniježenim orhidejskim vrtom čije ime upamtite za budućnost- planinska livada Vučikovec.


Nešto niže otopljeni snijeg iz šume teče kao pravi potočić pa onda još desetak metara niz livadu (na slici desno).
Sjedio sam dugo na panju na suncu kraj kolibe i odlučio da idem na jug ali ne najbržim putem niz potok Očurica jer isti je zasigurno jako nabujao i spust niz njegovo korito bio bi previše mokar posao... Idem malo okolnim putem preko Melinšćine i ispod planinskog seoca Gornji Labaši.

Prije nego napuštam Vučikovec dajem se nakratko u potragu za izvorom koji je spasio @Unusal suspecta i njegov odvažni odred u onaj slavni dan kad su tražili Pregerske krče po velikim vrućinama i žeđali na planini... Prema njegovim uputama pretražujem jugozapadni rub livade ali ne nalazim ništa osim ovoga-
no čini mi se da to nije to, jer nema cijevi iz koje curi voda, iako možda je cijev sad ispod površine u ovom jezercu budući da je od topljenja snijega sve bilo nabujalo.
Ne da mi se dalje pretraživati i odlazim u nizinu.


Tamo snijega odavno nema. U zavjetrini skoro okomite padine brda Košenine je specijalni planinski zaselak- Gornji Labaši (to nije samo ime zaselka, Labaš je uobičajeno prezime njegovih stanovnika!). Iako pripada administrativno Starom Golubovcu malo većem selu (u sklopu kojega su smješteni i Donji Labaši), Gornji Labaši su jedna baš posebna i izolirana cjelina za sebe, na predivnoj distanci od svih prometnih pravaca i od sviju nereda. Oh kako li je lijep život tu, a kako je to tek nekad u davna vremena moralo biti još i ljepše, no to su naravno već samo privatne romatizirane vizije kakve znamo ponekad imati glede nečega što je bilo davno prije nas, a privlačno nam je na nekom mističnom nivou. Mene uvijek kad me planinske šetnje provedu ovim krajem najviše razveseli kad se prisjetim da je moja prabaka bila odavde, prava "Gornja" Labašica pa i na taj način osjećam poveznicu s ovim zatajnim seocem.

Na gornjoj slici ono bijelo desno vidljiva je:




Kapelica na Melinšćini, ispod Gornjih Labaša, skromna, zatajna i osamljena... i vrlo misteriozna! Odakle kapelica usred polja, nije na križanju puteva, nije u naselju, nije pored važne prometnice. Odgovor vrijedi potražiti u činjenici da je baš ovuda nekad davno prolazio Marijanski hodočasnički put od sjevernih krajeva iz Lepoglave prema marijanskim svetištima kao što su Majka Božja Gorska u Loboru i Majka Božja Bistrička u Mariji Bistirici. Hodočasnici su se tuda prebacivali preko gore Ivanščice koristeći njene niže prijevoje kako bi uštedjeli na vremenu putujući ka svojim destinacijama. Isto tako naši "južnjaci" tim istim smjerom su se prebacivali na sjevernu stranu gore Ivanščice na putu ka svojim hodočasničkim destinacijama.
Unatrag nekoliko godina postavljene su drvene table (uz nekakvu EU potporu kako je na njima bilo pisalo), a koje označavaju taj nekadašnji hodočasnički trail. No te table od nekvalitetnog drva su u međuvremenu istrunule i ostali su samo njihovi metalni stupići, a moderni hodočasnici ostali su, koliko sam primjetio, jednako vjerni svojim automobilima i autobusima.

I to je bilo to, još samo cca 4,5 km pješaćenja cestom i izvukao sam se u "civilizaciju" bilo je to fina sveukupno 24-kilometarska nedjeljna šetnja gps track koje bi rado na kraju priložio da ga nisam nehotično izbrisao. Još nisam vičan korištenju toga pomodnog gadgeta :-P


Post je objavljen 31.12.2017. u 20:41 sati.