Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zivot-i-ja

Marketing

RAZVODNJENI U SVIJETU NAMJEŠTENOG OSMIJEHA

Priznajem: teško slijedim utabane puteve, posute nečijim slatkorječivim ponudama kao najbolje moguće varijante i polagano me hvata mučnina od spoznate vjere u nešto, što se zove: nedotaknuta iskrenost, čista nevinost bez trunke pokušaja da upije u sebe doticaje drugih.

Nisam baš lagana za priče, nisam ni slatka na prvi zalogaj, ponekad me se dugo treba žvakati, prebirati u ustima, da bi me se pustilo dalje, kroz nečije krvožilje.

Gledam oko sebe, otvorim vrata svoje duše, pregrmim vlastite svoje oporosti, pomislim - ma nisu oni baš takvi, valjda će ih svjetlo Svemogućeg okrenuti od vlastite želje za ulizivanjem i sakrivanjem, a oni se još jače zavuku u nečiju kožu, u najgorem slučaju, nečiju rit i sipaju neki vlastito proizveden med s usana koji veze sa pravim medom nema i opet se povučem duboko u svoje odaje, stanem pred zrcalo i sama sebi postavljam bezbroj pitanja: do kad ćeš vjerovati da se nepromjenjivo može mijenjati, do kada će te držati ta naivna vjera u jedinstvenost svih, kada su svi podijeljeni u svoje komore vlastitog straha?

Spomeneš im Boga, svi zašute, pisne li neko riječ svoju iz srca, strah se pojavi, onaj potkožni, bolesni usađeni strah koji se u gene urezao i ne smije se dirati, spomeneš im vraga, zašute još više, jer on je nešto izvan nas i vreba naše slabe trenutke jedva čekajući da nas zarobi.

Moj Bože, svijet je sve, samo ne prostor za stvaranje nekog novog, blaženog, slobodnog svijeta gdje mučnina neće postojati, svi bi da su nešto drugo, nego što jesu, ulizice i dupeljupci na svakom koraku, ruka ruku mije, kako ti meni, tako ja tebi, ka ću te reklamirati, a ti ćeš me balzamirati, učiniti me vječnim dijelom postanka, nije bitno što nema vlastitog osamostaljivanja i želje za svojim stvaralaštvom, ma koliko neuklopivo bilo u sveprisutne sheme.

Memento Fridi Kahlo!




Koliko god anatemiziana, toliko je i sveta bila u svojoj postojanosti, sve manje je Frida, sve više uniformiranih pjesnika i umjetnika, jesmo li u stanju održati sebe do kraja, bez dodvoravanja i mijenjanja, zbog eto, nekog vlastitog opstanka na sceni bitka, makar ne bili svoji?

Jean Paul Sartre je egzistencijalizam usporedio sa mučninom, iz razloga što je borba protiv sebe bila poražena u kroz borbu za druge, vječito mlakonje gube bitke, podvode se, prodaju za malo nečije pažnje koja će u idućem trenutku nestati pa će postati jadniji nego što su bili u svom mračnom kutku gdje svjetlo ne može prodrijeti, poput nekih sjenovitih prikaza koje traže svoje istinsko tijelo koje je Mefisto odveo u inferno, jer je opet uspio prevariti i ubijediti, da je trenutak slave važniji, nego cijela vječnost bez nje.

Na žalost, mogu samo promatrati i šutjeti kao što će zašutjeti i oni koji čitaju ove retke, jer će shvatiti da se ne mogu otrgnuti od slatke opsjene privida namještenog osmijeha, a takvi osmijesi nikad ne mogu biti oni pravi, ljudski, nepatvoreni, i nepodmitljivi.

Tko shvati, shvatit će...


https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/razvodnjeni-u-svijetu-namjestenog-osmjeha




Post je objavljen 29.12.2017. u 11:06 sati.