Marketing
PROBUDI SE! 1B Adv; Mk 13, 33-37; Palma, 1. prosinca 2002.
Advent je. Što nam je činiti? Imam pitalicu. Zamisli: spavaš. Sanjaš: prema tebi trči strašan lav, spreman da te napadne. Okreneš se, kad ono strašan tigar trči, i on te hoće napasti. Okrećeš se… Kud god se okreneš divlje zvijeri oko tebe. Situacija ne može biti gora nego je. Kako se spasiti?
Tek što sam s propovjedaonice dramatičnim glasom to izgovorio, dijete iz klupa poviče: «Probudi se!» Upravo tako. To je poruka evanđelja, i poziv u adventu. Nije nam se boriti s utvarama; nema smisla trošiti se na iluzije, na prijetnje priviđenja koja nam stvaraju naši strahovi i mamurluk. Probudi se! Jer na javi su bespredmetne tjeskobe snoviđenja. Otvori oči i uši i vidjet ćeš da ti se nije boriti s divljim zvijerima, nego ustati, umiti se i krenuti na posao.
Budnost nije tek otvorenost očiju, već otvorenost srca. Jer, čovjek može spavati ali da mu srce bdi. «Ja spavam, ali moje srce bdi», kaže psalmist. Budnost je duboka svjesnost, nutarnje sabranje. Očituje se kao zaokupljenost onim što činimo, udubljenost. «Čovječe, sjeti se kad si zadnji put hodao bos po travi?», pita vlč. Zlatko Sudac na svojim seminarima. Sjeti se, zbilja. Ne tek kad si prevalio put do nečeg preko travnjaka, već kad si osjetio svoj hod, i travu? Kad si osjetio npr. značaj rezanje kriške kruha, značaj uzimanja hrane… Pričaju za jednog učitelja da su učenici dolazili ne tek čuti što govori, već gledati kako zavezuje svoje cipele. Činio je to s tolikom pomnjom da se doimalo svečano kao liturgija.
Bdjeti nam je da prepoznamo Boga koji uvijek dolazi. U svakom trenutku, u svakom događaju i biću. Dolazi u načinima i trenucima za koje i ne mislimo da dolazi. U svemu onom što smo u napasti shvatiti kao sporedno. Dolazi, kao što je došao u neznatni Betlehem; i to ne u svratište već u štalicu. Zaodjenuo se u sporednost, u dijete. Došao svojima a njegovi ga ne primiše. Ne primiše ga jer ga ne prepoznaše.
Spremajući jutros ovu homiliju, vidim djeca se pod prozorom igraju skrivača. I gledam, jedna se djevojčica sakrila iza grma bez lišća. Kako dražesno, neš' ti njenog skrivanja… mislim u sebi. I shvatim, tako se i dragi Bog skriva. Ne treba prevaljivati putove, niti se zadubljivati u teške misli da ga uočimo – već se osvrnuti oko sebe. Probuditi se, i ugledati ga u najbližoj blizini.
Bdijenje je stil življenja. Iščekivanje hranjeno nadom. Življenje u sadašnjosti nadahnjujući se budućnošću. Obogaćivanje sadašnjosti budućnošću. Upravo: o-boga-ćivanje. Oplemenjivanje zbilje Bogom koji uvijek dolazi. Povijest je učiteljica života, ali je i kolijevka nade – bez koje bi sve stalo. Biti vjernik, znači biti budućnik, vizionar. Onaj čiji pogled transcendira vidljivo i opipljivo. Simbol je takvog života skalinada: ono što nije a što će biti. Svaki korak jedna skala, svaka skala jedna nada…
Živeći stavom iščekivanja omogućujemo i kvalitetne međuljudske odnose. Iščekivati nam je u drugome pravo lice svoga bližnjega, dajući mu uvijek novu šansu da pokaže svoj izvorni lik. Ne omeđivati ga okvirom, već mu davati priliku da ga nadraste. O drugome ne imati sliku u glavi, već film – i to dugometražni. Čekati na njegovu cjelovitu priču, i kroz nju ga doživljavati.
Život je advent. I u tom je njegova draž. Ali pri tom imajući na umu da čekamo jer smo sami dočekani. Tražimo jer smo već nađeni. Da pojasnim. Premda je upitno da li je točno, ali svakako nije daleko od istine - da mladić odabire djevojku koja je njega već odabrala. Tako i mi: Boga odabiremo samo zato jer je on nas već odabrao. Nadamo mu se, jer s njim se već zbio susret - iz kojeg se rodila nada. Dapače, sama činjenica da imamo nadu, znači da smo duboko negdje već s njim.
Biti budan, bdjeti, biti pažljiv, čekati… U ovom svijetu koji odvlači i rastresa. Kako? Neki čovjek, kaže priča, došao mudracu da ga pouči. Kako je bio veliki red, pa dok čeka, kaza mu mudrac da obiđe njegov dvorac, pogleda slike i ukrase. A pri tom mu dade žlicu ulja, i zadaću da ga ne prolije dok bude obilazio. Usredotočio se čovjek posve na ulje, tako da od dvorca ništa nije vidio. Stoga ga mudrac ponovno pošalje, jer dvorac se mora vidjeti. Čovjek se ovaj put posve prepustio razgledavanju, pa zato ulje zanemario i prosuo ga. I bio je poučen: mudrost je sačuvati ulje i sve vidjeti.
Mudrost je sačuvati sabranost i biti uronjenost u svakodnevnicu svijeta. Kontemplacija u akciji, rekao bi sveti Ignacije, to je kršćanska budnost.
Post je objavljen 03.12.2017. u 11:53 sati.