...
Slika Prva.
Agrinio, zapadna Grčka. Naša mala klinika;
uđeš u zatvorenu, napuštenu bolnicu, kilometrima izvan grada i šokiraš se:
ovdje moraš prespavati 4 noći, boraviti 5 dana?!
što se dogodilo sa obećanim hostelskim smještajem?! koja je ovo varijanta studentskog doma, iz zone sumraka?!
nakon što pojmiš da se nitko s tobom ne šali i da ćeš ovdje stvarno boraviti, a prethodno raspakiravanju torbi, tumaraš hodnicima i sobama, moliš boga da ne otkriješ kako se nalaziš na patologiji, jer možda su doktori negdje nekog zaboravili u formalinu!!!
u overdoseu podsjetnika na scene iz slash horror filmova, gdje svi koji zaviruju u tamne sobe i hodnike nikad ne prođu dobro, okrećeš se ljudima oko sebe. najmlađi od nas uplašeni su, neki su nasmijani, neki su ljuti, gotovo svi u nevjerici, ali tu ste, zajedno.
pogled ili dva, stvar postaje jasna.
fuck it, možemo mi ovo. moramo mi ovo.
torbe nismo raspakiravali, samo otvorili, jer u ormarima je toliko vonjalo po plijesni, da ne znam tko bi više obukao tu odjeću na sebe, nakon što bi odležala dan ili dva.
prvo otvaranje kupaonskih vrata samo je pogoršalo stvar.
wc školjka nema dasku i doslovno je zagorjela od kamenca i nečistoće. ustvari, kroz razne lokale Agrinia shvatili smo da je daska za wc nešto u sferi znanstvene fantastike.
ne postoji!
ogledala iznad umivaonika nema gotovo ni u jednoj sobi.
tuš nema kabinu, već voda otječe kroz rozetu u slivnik na sredini kupaonskog poda. u nastavku toga, tuširanje je otkrilo nepostojanje tople vode, a ni pitkost hladne, obzirom na sve viđeno, nismo htjeli dokazivati. ipak, tuširanje se pokazalo kao plus, jer dani i noći bili su toliko topli da nam je osvježenje pasalo, a pitku vodu u najvećim mogućim količinama zamijenili smo pivom i drugim oblicima alkohonih pića, u čiju pitkost nismo sumnjali.
šećer na kraju tuluma prve večeri (jer nitko nije umro od šoka i tulumariti moramo da ne ispizdimo na živce!!!), shvatili smo da bolnički kreveti funkcioniraju i da se uz pomoć daljinskih upravljača mogu namještati u razne položaje. nakon četvrte pive, kreću vožnje k'o na autićima iz lunaparka.
smijeh.
sljedeće jutro,
sjedim kod Romane i Mirjane, dežurnih folkloraških mama, s ekipom pijem finu kavu i doručkujem paštetom namazan kruh. tamburaši koji nisu prošle noći spavali (bravo, Filip Jurišić!!!), a ni prestali svirati, daju izvrsnu glazbenu podlogu, dok fantastičan pogled s terase puca na more i obalu. sunce sija, nema oblačka, puše lagani povjetarac.
i onda shvatim:
fuck it, 4 dana neće biti dosta!!!
novo iznenađenje dolazi u vidu lunch paketa koji su nam obećani.
većina ljudi, kad se spomene lunch paket, pomisli na sendvič, neku voćku, možda neki keksić, svakako bocu vode.
Grci iz Agrinia nisu ta većina ljudi, za njih je lunch paket sastavljen isprva od peciva, a nakon dva dana, od dvije tanke šnite kruha u koji stave krišku salame prerezanu popola, tako da pokrije površinu kruha po duljini, zatim malo sira i jednu krišku paradajza, čisto da malo zamaskira jad i bijedu.
nevjerica, jer od nas se očekuje da s tim izdržimo do večere, obzirom je to jedini cijeli obrok koji imamo garantiran.
nevjerica, jer i caritas pravi bogatije sendviče od toga.
nevjerica, jer ovaj nazovi paket je ono što ljudi smatraju pod nedovoljno da preživiš, a nedovoljno da umreš.
nije nam preostalo drugo, nego da se snalazimo gyrosima. svaki dan, prije ili poslije nastupa, u vrijeme razgledavanja grada ili izleta na obližni otok Lefkadu, barem po jedan.
uz jelo, opskrba vodom zakazala je nakon drugog dana. možemo se mi šaliti o pivu koliko hoćemo, ali pivo je ipak party piće, voda je potreba. trećeg dana ujutro, vodiči nas obavještavaju da je festival ostao bez zaliha vode i da se dalje moramo sami snalaziti. možda bi se i snalazili, da nam preko noći vodu nisu krali talijanski folkloraški cigani. ostaviš je da se ohladi u zajedničkoj škrinji, prethodno na omot napišeš "croatia", jer tu si vodu kupio svojim novcem, i onda ujutro shvatiš da je samo omot paketa ostao.ne znam, možda su oni glupi, a možda smo i mi. možda smo krivo napisali, pa su mislili da je samo omot naš, a voda slobodna za uzeti.
na kraju, pomiriš se sa svim tim, jer talijana koji su na naš račun utažili žeđ nećemo se dugo spominjati. nebitni su.
dakle,
uz neiscrpnu ekipnu maštovitost i malo katalizatora u vidu alkohola, sve se nedaće prebrode.
zajedništvo je ključ svega. nije važno gdje si, važno je s kim si.
definitivno, bio sam sa najboljom ekipom, što dokazuje činjenica da smo, uz siromašne rekvizite pri ruci, uspjeli organizirati probnu djevojačku/momačku/vjenčanje za naše folkloraške taubeke, koja svakako premašuje epitet "epic".
fuck it, i ova turneja bila je prekratka!
Slika Druga.
Solun, Liti, povratak;
za razliku od prethodnih večeri, posljednja noć u Našoj maloj klinici prošla je u nešto tišem druženju.
umorni smo, zadnji atomi snage ostavljeni su na trećoj i posljednjoj pozornici, većina samo želi popakirati kofere i spavati do jutra. nekolicina hrabrih ipak ostaje budna do gotovo jutarnjih sati, družimo se uz zadnje kapi alkohola i teramo zajebanciju, najbolji lijek za stres, umor i teške očne kapke.
jutro dolazi brzo, jedemo zadnji doručak na terasi kod dežurnih mama i dok šoferi igraju tetris sa našom prtljagom, obavljamo zadnje slikanje pred ulazom u našu malu kliniku, inače službenog naziva "Kavka". dok ovo pišem, usporedo malo googlam, nekad je to bila ustanova za rehabilitaciju, i to vrlo moderna i tražena.
uz sve nedaće, priznajem da se osjećam pomalo rehabilitirano.
smijeh.
malo prije podneva, autobus pun folkloraša kreće put Soluna, povijesno značajnog grada i velike grčke luke. kupujemo suvenire, brzinski jedemo zadnji gyros i zatim nekoliko sati razgledavamo najvažnije dijelove grada, uz neizbježno fotografiranje i smijeh. eh, da nam je ovdje bila baza turneje. jbga.
po završenom razgledavanju odlazimo u Liti, obližnje mjesto gdje nas čeka ekipa što smo je ugostili na ovogodišnjem izdanju našeg međunarodnog festivala "Iz bakine škrinje". veselimo se vidjeti poznata lica u inače potpuno tuđinskom svijetu, a veselimo se i zajedničkoj večeri. nadali smo se najboljem, ali poučeni iskustvom, očekivali najgore, no ipak je bilo ovo prvo.
obilnu, raznovrsnu, domaću večeru pripremile su mjesne žene, a toplo nas je dočekao i patrijarh pravoslavne crkve, ukratko nam govoreći o prošlosti mjesta i crkve, pri čemu nisu zasmetale ni male poteškoće u komunikaciji i prevođenju. pjesma nije mogla izostati, što naša, a što njihova, no uspjeli smo provesti i nekoliko trenutaka u tišini, osluškujući samo lagani povjetarac u maloj sjenici nadomak crkve. ako mene pitate, raj na zemlji. tako blizu velegrada, a tako daleko. tako mirno, tako malo, a tako dostatno.
oproštaj od domaćih traje dugo. trpaju nas bocama vode, sokovima, lunch paketima (u pravom smislu te riječi!!!), preostalim kolačima i nekom svojom verzijom medenjaka sa čokoladom. izmjenjuju se mail adrese, facebook prijateljstva, padaju simpatije i nade da ćemo se uskoro ponovno vidjeti na nekom od festivala.
Agrinio, hvala, ali ne hvala.
Solun, Liti, svakako.
od Grčke do Grčke, usporedba nemoguća. nebo i zemlja.
da zaključim,
prva 2 dana turneje, provedena u dokoličarenju na prekrasnom Ohridu, malo su nas razmazila. dobro su nas hranili, dobro smjestili, nismo imali obavezu nastupanja, i zato smo se opustili. najteže je bilo suzdržavati se od trošenja previše novaca. neki su i uspjeli.
bolnica je bila hladan tuš, u svakom smislu te riječi.
kako god,
u Grčku smo došli raditi, i mislim da će se svi članovi ansambla složiti, svoj smo posao obavili na najvišoj mogućoj razini, unatoč svim poteškoćama. gotovo u inat istima, mogao bih reći.
osmijeh na licu.
veselje u nogama.
širili smo hrvatsku pjesmu, pronosili hrvatsku tradiciju, ponosili se svojom kulturom.
ne mogu, ne da mi se, ne znam, to kod nas ne postoji (osim, možda, ponekad, kod Dore :-P).
iako se Agrinio pokazao simpatičnim, malim gradićem i možebitno vrlo ugodnim mjestom za život, za Grke iz prve slike ne mogu reći da su zadovoljili.
prije svega,
ako se dogovorimo da je smještaj u hostelu, onda nek' to i bude hostel. nemojte nas vući za nos i raditi budalama nakon što smo za vaš festival prošli 1500 km.
druga stvar,
vrijeme i pojam kašnjenja prilagođavaju sebi, pa onda bude drame kad kasnimo 5 minuta, ali kad u upaljenom autobusu i napola obučeni u nošnje čekamo više od pola sata da se pojavi vodič, to nije problem. lako ćemo.
zatim,
kao da su svi njihovi problemi sa početkom festivala postali naši problemi.
nema vode?! nije njihov problem, jer nisu oni žedni.
nema mikrofona?! jbga, Grci ne pjevaju.
prostori za presvlačenje?! dajte, molim vas. danas ima, sutra se presvlačite kraj autobusa.
komšije Srbi popizdili su na ovakvo ponašanje domaćina, pa su se malo i inatili, odbijali su lunch pakete, nastupe odrađivali tek toliko i ne znam što sve ne. čisto sumnjam da su Grci zbog toga gubili imalo živaca, jer... lako ćemo.
ipak,
Grci iz druge slike uspjeli su spasiti stvar i pokazati gostoljubivost grčkog naroda o kojoj sam imao prilike čuti.
jedi, pij, opusti se, budi kao doma. ostani, prespavaj, odmori se, idi na put sutra. sve može.
majko mila, dobrih ljudi.
šteta što je kratko trajalo, ali bolje i to, nego ništa.
ono najvažnije,
FA Koprivnica nije se dao izbaciti iz takta.
3 nastupa u 3 različita grada prošla su brzo.
koreografije Ždale, odlaska mladića u vojsku (tzv. Vojnička) i Hrvata Bunjevaca upotpunili smo skroz plesnom, kratkom koreografijom podravskih plesova, tzv. Ekspress Podravinom, a zatim i izvođenjem tradicionalne grčke pjesme naziva "Samiotisa".
vrlo je vjerojatno da je hrvatski folklor Grcima bio apstraktan, što zbog nerazumijevanja jezika, što zbog nepoznatih narodnih odora, no vidjeti 37 duša, koje su Grčku dotad samo sanjale, kako stoji u tradicionalnim hrvatskim nošnjama, a izvodi tradicionalnu grčku pjesmu, to je bilo sasvim opipljivo, sasvim dovoljno da publika glasno zaplješće, a ponekad i ustane u znak odobravanja i oduševljenja.
za nas na pozornici, u tim trenucima euforije ima jedan kratki trenutak prepoznavanja.
to je to.
zato smo ovdje.
zato bezbroj proba, zato ponavljanja do granica frustracije, zato razmirice i pomirbe.
i onda nije teško biti nasmijan.
nije teško u kasnim noćnim satima nanovo peglati nošnje.
nije teško biti žedan, ponekad gladan, uvijek umoran.
nije teško plesati na betonskim pozornicama od kojih gore tabani i mišići nogu, ni trpjeti ubode kukaca uspred nastupa na otvorenom.
fuck it. teško je. da nije, svatko bi to mogao.
ali, nije teško.
kužite?!
mi kužimo.
čitamo se...
pozdrav, dobri ljudi.
...
Post je objavljen 31.08.2017. u 12:34 sati.