Pregled posta

"Raciologija "- uvod

Kako rascjepkati ovaj roman bez uvodnih razložnih i znanstveno utemeljenih hipoteza i njihovih racionalnih potvrda?! Navodno svaki pojedinac sagledava cjelinu iz svoje perspektive iliti kako mu drago stoga ćemo koristiti više izvora podataka i referenci, kako povijesnih tako i znanstvenih uz nažalost potreban prstohvat religioznog konteksta samoga naslova romana, ali bez trunke malicioznosti i zle namjere...Uz pomoć respektizma. Respektizam je samopoštovanje i poštovanje drugih. A povijest je puna i egzaktnih podataka, kao i „svemoćni“ zapadnjački…internet. Stoga prvo kao uvod…kopija.
„Priroda u svoj svojoj biti teži i upotrebljava ravnotežu živih organizama na ovoj planeti. Ravnoteža se po ljudskoj logici izražava sa omjerom „fifti - fifti“ iliti 50 % - 50 %. Znači da bi vaga stajala u ravnini tj. bilanci morala bi stajati podosta pravocrtno uz minimalna odstupanja?! I doista, u prirodi je većina mikro i makroorganizama koji žive, djeluju, rade, egzistiraju po tom modelu, osim „razumnog“ čovjeka. Ljudska priroda je sastavljena od „fifti - fifti“, nastajemo od majke i oca, u sebi imamo razumni i emocionalni dio, imamo žene i muškarce, sve sŕmi „fifti - fifti“ tipovi, ali...u sumi vrlo rijetko dobijemo 100 %?! Omjer žena i muškaraca također se kreće oko famoznog „fifti - fifti“ pa opet naginjemo u većini naše prirode ekstremnom sažimanju shvaćanja života i to većinom od oko 90 % (u 90 % slučajeva imamo muške šefove, vladare, bogove...) i uvijek ispadamo u svemu 90 %-tni, ali vrlo rijetko dosegnemo vrh tj. 100 %“. Zašto je tome tako i otkuda nam ta ustvari vječita sumnja da postoji nešto sigurno u životu, OK, osim naše prolaznosti i smrti?! Nasuprot ljudskoj vrsti, većina životinjskoga svijeta također je sastavljena od „fifti - fifti“, ali većina animalnih jedinki ipak ispuni svoje ciljeve i svrhu postojanja, dosegnu svoju 100 %-tnost. Da, možda i je to zato što nemaju razvijenu inteligenciju, i tu nesvjesnost o vlastitoj prolaznosti i smrtnosti već samo instinkte za održavanje i preživljenje jedinke i to nas čini različitima od njih?!...Hm, da, moguće, katkad ali čemu svjesnost ako je ne koristiš!?...Nadam se da će ovaj tekst pomoći u razjašnjenju makar tih nekoliko postotaka i približiti pojedince/ke famoznoj „stotki“.

„Životinje u divljini koriste samo ono što im treba i ono što mogu naći i iskoristiti za svoje preživljavanje i održanje vrste. Vodeći se tim, rekli bismo samo primarnim, egzistencijalnim tj. primitivnim načelima, većina životinjskih vrsta nije uspjelo izvršiti dostatnu specijalizaciju, kako mentalnu lateralizaciju mozga tako i fizičku lateralizaciju samih udova za specijalističke izvedbe tj. djelovanje. Lateralizacija se predstavlja kao usklađenost gornjih i donjih ekstremiteta, orijentacija u/na vlastitom tijelu, orijentacija u prostoru kao i na papiru (pismo i jezik). U životinja se to u praksi očituje u skoro pa ravnomjernom korištenju svih udova. Navesti ćemo neke primjere: psi i mačke koriste podjednako lijevu i desnu šapu za lov iliti „fifti - fifti“, majmuni koriste 50 - 60 % više desnu ruku, konji koriste u kretanju također omjer blizu „fifti - fifti“ između lijeve i desne noge. Arheolozi su na osnovu skromnog broja artefakta zaključili kako tadašnji ljudi nisu imali dominantnu ruku jer je po različitim principima morfometrijeskih mjerenja zaključeno kako je 56 % ukupnih kamenih oblutaka tj. alatki bilo napravljeno, izdubljeno i obrađeno od strane dešnjaka tj. za korištenje u desnoj ruci, a 44 % za lijevu ruku (Homo habilis, Kenija) što ukazuje i na našu svojedobnu uravnoteženost makar udova, a moguće i...spolova?! U tom kontekstu možemo shvatiti i nastanak i funkciju plesa kao ritmičnog gibanja svih udova u svrhu uravnoteženja. Iako se smatra procesom prve ritualizacije i utječe na grupno sjedinjenje xy individua u plemenu. Ples također ima ulogu i u borbenoj gotovosti plemena jer monotona ritmičnost djeluje intoksikacijski na cijelo pleme te nam je tako davalo snagu tj. hrabrost za borbu spram jače konkurencije u prirodi.“ Međutim, i tu se mora primijetiti da je uvijek iz te grupe iskakala jedna jedinka koja bi prva zadala smrtonosan udarac npr. mamutu, a ostatak grupe bi dokrajčio posao. Bez jake i hrabre individue nema ni jake grupe! „Znanost je dokazala kako kreativni i inovativniji plesači skloni improvizaciji imaju 2 specifična gena povezana sa boljim socijalnim vještinama putem povećane ekspresije vazopresina i serotonina kod plesača u odnosu na neplesače. Ples je bio tjelovježba za održavanje tonusa mišića, omogućavao nam je viši stupanj samokontrole, koordinacije i fleksibilnosti i pomagao nam na taj način u bržoj i promptnijoj reakciji da li prilikom bijega ili u lovu. Sve što nam je kao vrsti i dan danas potrebno...“. A niti jedna krajnost ne valja i neminovno vodi svojem kraju...Eto pa pitajte dinosauruse! OK, možda nisu od puno riječi, ali pitajte papige, njihovu „ostavštinu“!? Ili pak pande?! „Jedna od rijetkih naglašeno specijaliziranih životinja koja koristi u 90 % slučajeva prvo lijevu nogu su papige. Apsolutna prehrambena krajnost i egzistencija na samo jednom artiklu tj. bambusu dovela je tako i pande do njihovog „armagedona“ te i one...izumiru.



S druge strane, u današnje vrijeme skoro pa 90 % čovječanstva su dešnjaci, 90 % ljudi su vjernici...iako različite studije na našim „daljnjim“ rođacima, primatima poput gorila i majmuna također ukazuju na podjednako korištenje i lijeve i desne ruke. U laboratorijskim uvjetima znanstvenici su „uspjeli“ taj moment lateralizacije i specijalizacije ruke čimpanzi dovesti i do 98 % u korist desne ruke, a kako i zašto je taj ustvari naučeni moment nastao i u ljudi za koja su istraživanja naših različitih arheoloških predaka ukazala također na podjednako korištenje obje ruke tj. „fifti - fifti“?!



Životinje si ne mogu priuštiti specijalizaciju udova jer im smanjeni gubitak funkcije jednoga uda uzrokuje smanjene šanse za lov tj. bijeg te time i samo preživljavanje jedinke, ali i smanjuje šansu za razmnožavanje i prijenos gena. Jedina šansa za preživljenje im onda ostaje obilje resursa u arealu u kojem žive, a ono je ovisno pak o velikom broju čimbenika, klimi, vodi i biološkoj raznolikosti iliti ustroju hranidbene piramide na određenom području. Stoga „vježbaju“ podjednako sve svoje udove ili krila jer si ne smiju dozvoliti da ih išta iznenadi...“ Kod nas ljudi, to bi bila nekadašnja inačica „ništa nas ne smije iznenaditi (NNNI)“.



„U brojnim špiljama diljem svijeta pronađeni su otisci dlanova praljudi, koji spadaju većinom u starije kameno doba (50,000 - 10,000 god. pr. kr.) iako se nalaze i u ranom neolitiku (Catal Huyuk). Ti otisci su dvojaki, bilo u pozitivu gdje su dlanovi umočeni u boju bili otisnuti na stijenke špilje ili u negativu gdje su dlanovi bili pritisnuti o stijenu i okolno označeni sa određenom bojom. Skoro u „90 %” slučajeva prikazan bi bio lijevi dlan i to u većini slučajeva ženski i/ili dječji dlan (Patagonia, Gargas, Les Combarelles, Lascaux, Le Postel, Altamira). Navodno jer su većma desnom rukom farbali tj. držali boju. U puno slučajeva te lijeve ruke su unakažene i nedostaje im 1 - 4 prstiju koji su očito sa nekom namjerom otkinuti sa dlanova tj. osakaćeni (Laussel, Gargas, El Castillo) ali kojom kad bi si tako uništili uravnoteženost svih udova i otežali ionako teške uvjete za život?!…Navodno to predstavlja simbol posesivnosti nad nekome/nečime ili možda ima veze sa nekim ritualima tj. religijskim momentom ili…”



„Za lateralnu specijalizaciju odgovornu za funkcionalnu specijalizaciju mozga, uz dodatak nekih vještina poput govora tj. jezika smatralo se dugo da je odgovorna lijeva strana mozga, dok je za vizualno - prostornu percepciju odgovorna desna strana mozga. Znanstvenici sa Sveučilišta Utah, (USA) razbili su ovaj široko prihvaćeni mit istraživanjem u kojem su analizirali više od 1,000 mozgova. Nisu pronašli nikakve dokaze da ljudi preferiraju korištenje lijeve ili desne strane mozga. Znanstvenici se nedvojbeno slažu kako su svi sudionici istraživanja koristili podjednako obje strane mozga. Nisu pronašli nikakve dokaze da ljudi preferiraju korištenje lijeve ili desne strane mozga. Znanstvenici se nedvojbeno slažu kako su svi sudionici istraživanja koristili podjednako obje strane mozga. Prilikom obavljanja određenih funkcija moguće je koristiti jedno područje mozga više nego drugo, i tada se pojavljuje famozna lateralizacija. Na primjer, za većinu dešnjaka govor proizlazi iz lijeve strane mozga. Unatoč tomu, ovo ne znači da su veliki pisci i govornici koristili lijevu stranu mozga više od desne, niti da na lijevoj strani postoji više neurona nego na desnoj. Postoji zabluda da je za analitičnost zaslužna jedna strana mozga, dok je za kreativnost zaslužna druga strana dok zapravo, povezanost između svih regija mozga je ono što omogućuje ljudima kreativnost, ali i analitičnost. Andersonov tim skenirao je moždane aktivnosti sudionika istraživanja (od 7 do 29 godina) za vrijeme odmora. Nakon što su pogledali aktivnosti u 7,000 moždanih regija, znanstvenici su istražili živčane veze unutar i između tih regija. Iako su ponekad uočili visoku aktivnost u nekom ključnom predjelu, u prosjeku, obje strane mozga podjednako su radile. Mit o lijevoj i desnoj strani mozga potječe od Nobelovom nagradom okrunjenog istraživanja Rogera Sperrya koje je napravljeno 60 - ih godina prošlog stoljeća. Sperry je proučavao pacijente s epilepsijom, koji su bili podvrgnuti operacijskom zahvatu pri kojemu je prerezan mozak uzduž dijela koji se naziva žuljevito tijelo (corpus callosum). Budući da žuljevito tijelo povezuje dvije moždane hemisfere, lijeva i desna strana pacijentova mozga više nisu bile u mogućnosti komunicirati. Sperry i drugi istraživači su kroz niz pametno osmišljenih istraživanja odredili koji dijelovi, ili strane mozga su zadužene za jezike, matematiku, crtanja i ostale funkcije. Iz njihovog rada zaneseni psiholozi su stvorili ideju da su osobnosti i druge ljudske odlike određeni našom „dominantnom“ stranom. Neuroznanstvena zajednica nikada nije podržala ovakve ideje, tako da danas imamo mnogobrojne dokaze koji pobijaju tvrdnju o dominantnim stranama mozga. Anderson ističe kako cilj njegovog istraživanja nije bilo pobijanje mita. Njegov tim želio je bolje razumjeti lateralizaciju kako bi mogli efikasnije liječiti poremećaje kao što su Downov sindrom, autizam i šizofreniju. Dakle trebate li vjerovati aplikaciji koja pokušava odrediti je li vam dominantna lijeva ili desna strana? Obje strane vašeg mozga, kao i neuroznanstvnici, kažu - NE! Uporaba lijeve tj. desne ruke praćena je na modelu naših „bližih rođaka“, makar po evolucionistima, bonobo majmunu iz centralne Afrike (Kongo) te čimpanzama. Veća učestalost uporabe samo jedne, dominantne ruke nije primijećena kao u ljudi, osim kod rješavanja određenih specifičnih zadataka poput: moljenja za hranu uz vokalizaciju, upoznavanja novih stvari, bacanja stvari te komunikacije manualnom gestikulacijom, gdje je učestalija uporaba desne ruke, no međutim to je sve dokazano u laboratorijskim uvjetima. U prirodi primati skoro pa podjednako koriste obje ruke podjednako tj. opet magičnih „fifti - fifti“.





„Ljudska vrsta postoji, kažu paleoarheolozi, cca. 2,5 - 3 miliona godina. Kroz cijelo to vrijeme pokušavali smo održati vrstu „na životu“, ko' i svi na planetu. Za rast i razmnožavanje potrebno nam je nekoliko egzistencijalno važnih preduvjeta: hrana, voda, odjeća, obuća i eventualno sklonište, ukratko prirodni resursi. Ovisnost tih resursa u izravnoj je korelaciji sa klimatološkim promjenama, a kroz našu povijest protutnjalo je nekoliko ledenih doba koja su uvjetovala naš razvoj do današnjih dana. Prema geologiji, zadnji val ledenog doba zapljusnuo nas je prije cca. 20,000 godina i do tog trenutka smo napredovali izuzetno polako i nedosljedno. Zašto je tomu tako? Tisuće godina smo proveli nomadski i skrivajući se po špiljama, očito iz potrebe; 2/3 planeta je bilo pod vječitim ledom, preduge zime, prejednolična prehrana, većma i glad, slabija reproduktivna svojstva i brojnost te strah od inih predatora utjecali su na naš opstanak. Kada ste mali, bez adekvatnog oružja i oruđa (jaki zubi, kandže, veličina, snaga) nastojite se neprimjetno uklopiti u okolinu i sakriti se od svijeta koji vas želi proždrijeti. Na taj način jedva održavate vašu vrstu ali vam taj princip omogućuje da promatrate okoliš i pokušate, imitirajući jače konkurente, polako se uspeti na hranidbenoj piramidi prirode i svijeta.



Danas se taj princip odlikuje u znanstvenoj grani biomimetici tj. biomimikriji a sve skupa bi se moglo zvati...evolucija? „Biomimikrija (bio - život; mimesis - oponašati) je nova disciplina koja se bavi proučavanjem najboljih prirodnih dizajna i ideja. Te ideje i postupci se onda oponašaju i koriste u rješavanju problema u različitim granama znanosti (medicina, energetika, itd.). Biomimikriju bi jednostavno mogli opisati kao skup izuma inspiriranih prirodom. Osnovna ideja je da je priroda, domišljata po potrebi, riješila veliki broj problema s kojima se moderno društvo danas susreće. Životinje, biljke i mikrobi su pronašli rješenja koje funkcioniraju, a ono što je najvažnije koja su održiva na zemlji. Zadaću koju čovječanstvo mora naučiti od prirode jest put k održivom razvoju. Naziv biomimikrija pojavio se je 1982., a popularizirana je 1997. izdavanjem knjige „Biomimicry: Innovation Inspired by Nature autorice Janine Benyus.“ Imamo x primjera biomimikrije tj. biomimetike u primjeni...Elise vjetroelektrana oponašaju izgled peraja Grbavog kita, lotosov list prekriven je malim izbočinama koje primoravaju vodu da se skupi u kapljice i skotrlja se niz list usput pokupivši sve nečistoće i smeće s lista. Daimler je razvio konceptni automobil koji oblikom kopira jednu vrstu tropske ribe.“ Isto je i sa prirodom čovjeka...DNK kopira samu sebe, me(n)talne mape, emocije, religije jedna drugu, ljudi kopiraju ljude...svijet ispadne naoko jedna velika kopiraona, ali svi se osjećamo „posebni“...Hm da, skoro pa jesmo, al' opet, skoro pa svi ponavljamo iste „greške“?!



Kvaliteta i kvantiteta ishrane glavni su preduvjet kako za razvoj genitalnih organa tako i za trajanje samog gestacijskog perioda tj. trudnoće. „Naši“ bliži rođaci; primati kao majmuni, gorile podržavaju tezu o ovisnosti klimatskih i alimentarnih potreba sa trajanjem trudnoće. „S obzirom da su uvjeti na većini planeta bili velikim djelom negostoljubivi (manjak hrane i hladnoća) uvjetovali su i duži razvoj ploda u maternici. Tako su vrste koje su se razvijale u području ekvatora imale i imaju znatno kraće vrijeme graviditeta i češće se i uspješnije (višeplodnost) razmnožavaju kao što su pavijani, rhesus majmun, patas dok čimpanze, gorile, orangutani koji su živjeli u zoni ledenog doba imaju i duže trajanje trudnoće, poput ljudi (10 - 12 mjeseci).“
Gestacijski ciklus u primata u danima
ljudi 266
čimpanze 227 središnja Afrika
gorile 257 brdske, kišne šume u središnjem dijelu Afrike
orangutani 260 Indonezija
babuni 187 Zapadna i središnja Afrika
resus majmun 164 Indija, Bangladeš, Pakistan,
majmun, Patas 167 Zapadna Afrika



Vjerojatno smo kao vrsta taj period skratili zbog boljeg iskorištavanja prirodnih resursa tj. izvora hrane, a isti su se povećali prvenstveno sa otkrićem alatki tj. oružja čime nam se povećao postotak uspješnosti u lovu, a u novije doba i otapanjem/povlačenjem leda tj. više sunčanih zraka, sve u skladu sa mogućnostima reklo bi se, ali o tome malo kasnije...„Povezanost bazične funkcionalnosti i bioklimatskih prilika ostavila je atavistički trag u gestacijskom periodu raznolikog broja životinja (ponajprije sisavaca). Područja na planeti koja su bila pod ledom - duži gestacijski period; područja sa umjerenijom klimom - kraći gestacijski period. Vezano za ledeno doba neminovno se ukazuje kao zaključak da je u tom periodu bio prisutan izostanak obilnije flore i faune tijekom većine godine i tako tisućama godina. Nedovoljno sunčane svjetlosti je utjecalo na manjak vegetacije, a posljedično i hrane tj. samih biljojeda koja je bila krucijalna i za naš opstanak onemogućila je pravilan i optimalan rast i razvoj svih vrsta. Utjecaj inanicije tj. gladovanja ostavio je i posljedice za pravilan rast i razvoj spolnih žlijezdi tj. organa, izostanka ovulacije (anovulatorne cikluse), a i sŕm razvoj ploda je tekao usporenije i nesigurno. Čak niti samo rađanje nije bilo lišeno velikog postotka smrtnosti kako majke (ženki) tako i sŕme novorođenčadi. Znači klima plus dostupnost hrane uvjetovali su duži gestacijski period, rjeđe koncepcije i neizvjesno održanje ikoje, pa i naše vrste.“ Nameće se zaključak da se samo „parenje“, a i porodi odvijali u najboljem trenutku i za plod i za majku, a to je bilo u prosjeku svega mjesec do dva sveukupnog „lijepog“ vremena u godini, u momentu najvećeg obilja na zemlji. „Središnji dio planete, uz ekvator, južni mediteran, imao je relativno bolju klimu, više sunčanih i toplijih dana, bolju fotosintezu, bujniju vegetaciju, više flore i faune tj. izvora hrane i veću ustrojbenu hranidbenu piramidu. Svi ti pozitivni efekti utjecali su na kraći gestacijski period, brojnost mnogobrojnih populacija biljaka i životinja, a to je omogućilo i našim precima više resursa za održanje pojedinih rasa ljudi, a time i rast i razvitak prvih civilizacija na tome području.“

Čovjek u špilji

Da bismo shvatili razvoj ljudske zajednice nemoguće je ne uzeti u obzir prapovijesna obilježja planeta Zemlje koja su obilježila ekstremne klimatske promjene koje su uvjetovale nastanak ledenih stepa kroz koje se polagano probijala...civilizacija. „Niske temperature na većini kopnenog djela planeta značajno su umanjila evaporaciju vode iz oceana što je uzrokovalo razvojem suhe atmosfere i manjkom padalina. Posljedica toga klimatskog efekta bila su nastanak sušnijih ljeta ali i manjka padalina (kiše, snijega) tijekom zimskog perioda u godini, s time da je količina snježnog pokrivača i leda u većini planete uvjetovala inhibiciju fotosinteze te time i rast i razvoj biljne flore.“ Adaptiraj se ili nestani! A sve je „zaozbač“ započelo prije „cca. 74,000 godina supervulkanskom erupcijom Toba vulkana na području današnjeg jezera Toba (Sumatra, Indonezija). Jedna od najvećih poznatih erupcija na Zemlji nazvanoj i „apokaliptičnom“ koja je izbacila enormne količine magme, lave i prašine (2,800 km3). Paleogeolozi i paleoklimatolozi objašnjavaju da je uzrokovala minimalno 10 - 15 godina mraka na većini planeta te pad temperature za minimalno 5 pa čak i do 16°C te dužu deforestaciju, uništenje x biljaka i životinja i prouzročila nastanak „vulkanske zime“ koja je izbačenom količinom prašine u atmosferu spriječila prolazak sunčevih zraka do Zemlje kroz duži period. Procjenjuje se da se populacija ljudi smanjila na 3,000 - 10,000 jedinki unazad 100,000 godina što ukazuje na to da su se i genetske modifikacije u populaciji ljudi izdogađale u tom periodu prije nego što su posljedica stupnjevite i postepene diferencijacije tj. evolucije kroz milione godina. Tome u prilog idu i geološki dokazi o nagloj promjeni klime kao i pojava mitohondrijske DNK i Y - kromosoma koje koreliraju sa niskim stupnjem genetskih varijacija među današnjim ljudima. Prvo se nasljeđuje po ženskoj, a drugo po muškoj liniji te su obje nastale iz neke pramitohondrijske „Eve“ i praY - kromosomskog „Adama“ unazad 100,000 godina. Sličnih dokaza za to imamo danas i kod čimpanzi, planinske i nizinske gorile, orangutana, tigrova...koji su opstali u minimalnom broju nakon Toba katastrofe. Usporedbe radi, jedan takav događaj ali puno manjih razmjera se dogodio 1815. godine erupcijom vulkana Tambora u Indoneziji koji je uzrokovao 1816. godine „godinu bez ljeta“ i nestašicu hrane. „Dok su siječanj i veljača do neke mjere bili "standardni", u ožujku 1816. je počelo da zahlađuje. U travnju i svibnju je neprestano padala kiša. U lipnju i srpnju je u SAD - u svake noći ledilo. U New Yorku je palo oko metar snijega. Evropu je pogodilo veliko nevrijeme, a mnoge rijeke su bile preplavile. U Evropi je u kolovozu počelo da ledi što je dovelo do velikih šteta u poljoprivredi.“ Ubrzo nakon toga klimatskog šoka kreću i jače migracije ljudi iz Azije i Afrike po drugim kontinentima.“



S obzirom na negostoljubivost klime bilo je izuzetno teško održati svaku vrstu od izumiranja. Što se čovjeka tiče, više vrsta hominidnih rasa je nastajalo i nestajalo u nekom manjem ili većem prostoru na planeti. Stoga je ta prisiljena radnja od strane klime utjecala na razvoj egzistencijalnih i funkcionalnih važnih izuma, prvenstveno oružja te zaklona od skoro pa vječnog mraka, straha od životinja i velike zime. „Prva skloništa na sjevernoj a i na većini južne hemisfere bjehu tako špilje koje smo vjerojatno morali dijeliti tj. boriti se za njih sa tadašnjim predatorima (špiljski tigar, medvjed), a za to su nam trebala i prva oružja. Te primitivne alatke koristili smo za lov i ubijanje velikih životinja, nekih zbog hrane (biljojeda), a neke i za deranje koža i komadanje mesa jer trebali smo i prijeko potrebnu odjeću i obuću za sprečavanje pothlađivanja tijekom dugih zima. Vatra je pomagala ali ne uvijek i ne u lovu te se često i gasila (kiša, vjetar, snijeg, vlaga...).“



Da bi se obranili od prirodno jačih neprijatelja ali i da bi se domogli hrane, makar mesožderske rase ljudi „proizveli“ smo si oružja, nalik na zube predatora i to navodno još prije minimalno 1,5 milion godina. Al' otkuda nam ideja za alatke? Ljudi kao vrsta od starta tj. rođenja promatraju okoliš - roditelje, obitelj, druge ljude, ali i okoliš pa tako i biljni i životinjski svijet. Pri tome većinu svojih postupaka i reakcija naučavamo kopiranjem, kapiranje se tek kasnije ukaže, ako. Većina kamenih oblutaka tj. artefakata iz prahistorije, kada ih malo promotrimo kroz prizmu prahistorijskog pogleda na svijet, neodoljivo podsjeća na zube i to ne bilo čije...zube predatora. „Kada pogledamo slike u raznim špiljama diljem svijeta, sve se vrti oko 10-ak različitih motiva - krave, konji, jeleni, ribe, mamuti, te nekoliko predatora poput tigra, čopora lavova ali i čopora vukova (ili pasa) te čopora ljudi.



Glavna osobina svih tih vrsta je život u čoporu i nomadski princip življenja tj. kada se istroše resursi na jednom teritoriju slijedi selidba na drugi teritorij i tako ukrug.“ A tako danas žive i današnji ljudi, samo pod krinkom ekonomske tj. privredne seobe. Tijekom lova, naši su preci imali žestoku konkurenciju koju su x puta vidjeli na djelu; princip lova, eventualnu hijerarhiju, taktiku napada, samo ubijanje lovine te raspodjelu mesa. Na sjevernoj hemisferi uglavnom nam je taj model bio čopor vukova jer smo od njih i „izumili“ prvu domestificiranu životinju - psa.“ Zašto je tomu tako? Očito je da je taj sistem života bio učinkovitiji u samome lovu i imali su veći postotak uspješnog lova za razliku od naših prestrašenih i fizički manjih predaka pa smo de facto „ukrali“ taj model od drugih. „Život u „masi“, jedinki olakšava lov, podjela obaveza štedi energiju, a i preživljavanje vrste je sigurnije, a time i njezin napredak. Za takav tradicionalan lov su potrebne brzina, kondicija, snaga, luda hrabrost a te odlike nisu nikada krasile našu vrstu, ali da npr. vučju, makar do otkrića oružja. Jedan atavizam koji nam je i danas ostao iz prahistorije je i taj da današnji ljudi mogu preživjeti i čak i do 70 dana bez imalo hrane (štrajk rudara u Irskoj, 1913), a to je prilagodba na manjak resursa uvjetovan kako klimom tako i slabijim lovom tj. prehranom.“ Sve je nastajalo i dan danas je proces elementarne funkcionalnosti prirode koja nam je potrebna za održanje, rast, razvoj (emocionalni, psihički, kognitivni, stvarni).



„Sa „stomatološkog“ gledišta sva ta oruđa i oružja imala su svoju svrhu, oštriji, špičastiji bodeži (preteča koplja) nalik su na očnjake koji predatorima služe za hvatanje i ubijanje plijena. Oblutci slični sjekutićima služili su usitnjavanju i trganju hrane. Oružja nalik pretkutnjacima služili su drobljenju hrane, a ona slična kutnjacima drobljenju i usitnjavanju hrane prije gutanja.“ Sve isto kao i danas, zar ne?!





Funkcionalnost prije svega

„Funkcionalizam u filozofiji uma jest gledište da se razumijevanje mentalnog života sastoji u razumijevanju njegovog funkcionalnog ustrojstva i da mentalna stanja treba shvatiti kao funkcionalna stanja organizma. Da bismo znali što neko mentalno stanje jest, moramo znati koju funkciju ono ima u funkcioniranju organizma kao cjeline. Tako, na primjer, bol jest ono stanje koje upozorava na oštećenja organizma i dovodi do izbjegavanja onoga što to oštećenje uzrokuje. U specificiranju svih uzročnih uloga tog stanja nije dovoljno navesti podražaje koji ga izazivaju i ponašanje do kojega dovodi, već treba uzeti u obzir i ukupno stanje organizma, to znači, ostala vjerovanja i preferencije koje dovode do tjelesne reakcije. Sportaš na napornom treningu, čovjek na zubarskoj stolici ili čovjek koji vadi krumpir iz vatre neće izbjegavati bol zato što znaju da moraju podnijeti bol da bi postigli ciljeve koje žele postići. Dakle, ono što je bitno za neko mentalno stanje i ono što ga definira jesu funkcije koje ono ima u funkcioniranju organizma kao cjeline, to jest, uzročne veze koje ono ima s:



(1) vanjskim podražajima koji do njega dovode
(2) drugim mentalnim stanjima
(3) tjelesnim ponašanjem organizma do kojega ono dovodi.



Funkcionalizam je po svojem pristupu očito blizak biheviorizmu. Ipak, ključna razlika između te dvije pozicije jest u tome što funkcionalizam priznaje postojanje i relevantnost mentalnih stanja. Prema funkcionalizmu predmet proučavanja jesu i unutrašnji psihološki mehanizmi koji za biheviorizam predstavljaju irelevantni ili čak nepostojeći sadržaj crne kutije. Funkcionalistička analiza uspjela je zahvatiti ono što bihevioristička nije, a to je intuicija da naše reakcije ne ovise samo o podražajima koje primamo već i o mentalnim stanjima koje imamo; željama, vjerovanjima, preferencijama, itd. U tom bi se smislu moglo reći da funkcionalizam predstavlja prosvijećeni biheviorizam. Funkcionalisti funkcioniranje ljudskog uma nastoje objasniti u terminima Touringovog stroja. To je apstraktni stroj čije je ponašanje u potpunosti određeno uputama u obliku slijedećeg kondicionala:
Ako je stroj u stanju S1 i ako primi input I1, onda će izvršiti output O1 i preći u stanje S2.
U najjednostavnijem obliku Touringov stroj sastoji se od čitaća položenog na traci koja je podijeljena u polja a neka su polja označena znakovima. Čitač se kreće jedno mjesto ulijevo ili udesno, ovisno o tome u kakvom se stanju nalazio i o tome kakav je znak pročitao. Čitač može upisati znak u prazno polje ili obrisati upisani znak. Nakon obavljene funkcije, čitač može ostati u istom stanju ili preći u neko drugo stanje. I tako dalje u…nedogled. Mnogi jednostavni automati mogu biti opisani u terminima Touringovog stroja; strojevi za izdavanje parkirnih kartica, termostati, strojevi za kavu ili osvježavajuće napitke, itd. Jasno je zašto je Touringov stroj privukao pažnju filozofa u filozofiji uma. Funkcionalni ustroj stroja u potpunosti je određen s tri parametra: (1) inputom, (2) stanjem i (3) outputom. A upravo su to parametri kojima se može odrediti i funkcioniranje ljudskog organizma: (1) vanjski podražaji, (2) unutrašnja mentalna stanja, (3) tjelesno ponašanje. Između funkcionalnog ustroja Touringovog stroja i funkcionalnog ustroja ljudskog uma vlada potpuni izomorfizam. Stoga je i ponašanje ljudskog organizma najbolje opisivati kondicionalima kojima se opisuje funkcioniranje Touringovog stroja:
Ako je stroj u stanju S1 i ako primi input I1, onda će izvršiti output O1 i preći u stanje S2.
Ako je stroj zdrav i ako ga x puta napadne virus, onda će se organizam x puta obraniti sve dok ne prijeđe u bolest.
Ako je ego „zdrav“ i ako ga x puta (auto)ranimo, onda će produkt x (auto)ranjavanja biti nastanak superega ili mrtvoga ega.
Ako stroj može raditi 8, moći će i 9, pa i 10 sati na dan, dokgod ne pukne i postane ili robot ili bolestan/mrtav ili pak manijakalni ubojica
ILI...
Ako stroj voli, ali se (auto)bombardira sa x empatije, onda će nakon x uvjeravanja tj. izvršenja outputa postati iliti preći u empatiju
Ako stroj štuje Boga A i prima inpute da sada štuje Boga B, kadtad će početi štovati Boga B...
Ali ipak to ne važi za svih 100 % „strojeva“, zar ne!?
„Princip solidarnosti sastoji se u tome da se društveni subjekti žrtvuju radi učvršćivanja, opstanka ili unapređenja cijelog društva. Pri tome se ne misli da oni uvijek žrtvuju sve svoje i čak svoj život, nego češće dio svojih interesa ili dio zadovoljenja svojih potreba ili prohtjeva, ili se pak odriču stanovitih ugodnosti. Princip funkcionalnosti ili organičnosti sastoji se u tome da svaki društveni subjekt, bilo individua, bilo grupa, poduzeće, klasa itd. optimalno zadovoljava svoje potrebe, interese, želje ili prohtjeve, ali isključivo na takav način koji doprinosi dobrobiti nekog humanog, pravednog ili naprednog društva, ili daje doprinos ostvarenju ciljeva ljudske vrste. Onaj prvi princip, princip solidarnosti, svrsishodan je temelj društva onda kad je društvo u nekoj teškoj krizi, za vrijeme ili neposredno poslije nekakvih katastrofa, ali nipošto nije dobro da on ostane trajni temelj društva, jer na temelju njega najlakše i najčešće dolazi do teških društvenih malformacija - izrabljivanja i eksploatacije širokih narodnih masa, stvaranja totalitarnih, i zločinačkih društava, bilo na „političkoj“ bilo na vjerskoj osnovi. Taj se preokret - od solidarnosti ka tzv. totalitarnosti - najčešće zbiva tako što se pojedinci, grupe ili klase identificiraju s društvom i vode politiku prisilnog žrtvovanja interesa svih ostalih društvenih subjekata svojim interesima, naravno pod parolom žrtvovanja društvenim interesima. Primjeri za to su nacizam, fašizam, i, u znatno blažoj i humanijoj formi, komunizam. No i ovdje može doći, a redovito i dolazi do malformacija, jer razni društveni subjekti, počev od individua do klasa, počnu svoje interese i ciljeve ostvarivati na štetu društva, ili na štetu cijelog čovječanstva. Jasno, ta se šteta ne čini otvoreno, nego se opet prikriva raznim parolama o društvenoj dobrobiti, napretku itd. Krajnji doseg malformacija koje proizlaze iz funkcionalistički utemeljenih društava nije totalitarizam, nego prije neka vrsta anarhije, u kojoj velik broj nesavjesnih subjekata nastoji optimalno, i na najlakši način, zadovoljiti svoje interese i pri tome se ne libi kršenja zakona i činjenja štete drugim subjektima ili pak prirodi. No ove je pojave, dok ne uzmu maha, za razliku od onih totalitarističkih, ipak lakše suzbijati zakonima i kaznama.“ To je bît prirode, funkcionalnost proizašla iz uravnoteženosti stvaranja i razaranja, konstrukcije i destrukcije, rađanja i umiranja, funkcije ili nefunkcije ikoga/ičega iliti opet...„fifti - fifti“. U tom svjetlu funkcionalizam nam ukazuje da sve stvari, pojave, životinje, rituali, obredi, vjerovanja...imaju svoju funkciju (biološku, kulturološku, socijalnu, psihološku, emocionalnu, vjersku...).




Prve civilizacije

Nastanak prvih civilizacija tj. prijelaz iz nomadskog u sjedilački način života nastaje u trenutku kada više nema potrebe za konstantnom potražnjom elementarnih resursa (hrane, vode, skloništa). „Najumjerenije područje na planeti sa optimalnom klimom i relativnim obiljem hrane ukazalo se područje uzduž ekvatora (Sredozemlje, Bliski istok, Indija, Kina, Latinska Amerika...). Pri stalnom naseljavanju ljudi u neko područje najveću i direktnu korist (hrana, hangari puni žita, bačve sa pitkom vodom, poput prvih gradova; Ur, Catal Huyuk...) na prvi mah dobiti će od nas: miš, štakor i vrabac. Ti organizmi se u prirodi i hrane usjevima, pa im je olakšan život uz pomoć prvih hangara punih pšenice, ječma...ali i vode, koju se često zagađivali svojim izmetinama te pritom zaražavali ljude bolestima poput tifusa, kolere, dizenterije, difterije, kuge...“. Prirodni predator ovih životinja je svima poznata zmija, šakal ali i mačka; sve u prirodi ove planete ima i neku...funkciju.



Nastanak civilizacija

„Prisustvo veće količine sunčevih zraka iz temelja je promijenilo uvjete na planeti. Nagli porast razine rijeka, povećana plodnost zemlje, više temperature...utjecalo je i na našu vrstu.“ Odjednom smo nakon x tisuća godina dobili mogućnost da „stanemo na loptu“. „Milenijsko lutanje u potrazi za hranom se vjerojatno po prvi puta zaustavilo. Nastao je „raj na zemlji“ u vidu relativnog izobilja prirodnih resursa, hrane i vode. Povećani prirasti sveukupne flore i faune omogućili su i povećanje populacije ljudi diljem planeta. Egzistencija jedinke tj. vrste više nije bila toliko ugrožena.“ Priroda nam je dala „time - out“. Iskoristili smo to na najbolji način za našu vrstu, nažalost na uštrb cijele planete, a tim mehanizmom povratne sprege i na nas sŕme. Po prvi puta se u nama probudio ranjeni ego i „osveta“ prirodi je odpočela. Kak' ti drsko, al' u stvari u „šoku i vjeverici“, izašli smo iz špilja i polako počeli stvarati...naselja, gradove, carstva...uglavnom sve veća i veća...sranja .
„Što ustvari čini to naselje? Dostupnost i blizina vode, hrane i izgradnja prvotno „ljetnih“ rezidencija pa s vremenom i stalnih novih špilja tj. kuća“.
Hrana - povećanje prirodnih prinosa tj. resursa prvotno se očitovalo u/oko već spomenutog ekvatora. Višak žitarica utjecao je na povećani prirast biljojednih životinja (ovce, koze, konji, krave, jeleni...) i cijeli zamašnjak prirode je pokrenut (čista lančana reakcija prirode, a sve zbog porasta količine sunčevih zraka, forasto hehe). Manja potreba za lovom i skupljanjem hrane omogućila nam je i fizički manji utrošak energije i omogućila nam je priroda prije svega naviku, a potom i posljedičnu lijenost. Iz naviknutosti na naglo obilje hrane provodili smo sve manje i manje vremena u rješavanju primarnih egzistencijalnih potreba (potražnja za hranom i vodom) i „otišli smo na kvasinu“ (prvo fizičku, pa mentalnu, a eto u današnje doba i emocionalnu). Navika ubija, ipak, zar ne?! .
Voda - gdje je ima, tamo je život, plodnost zemlje ovisi o količini vode, a time i naše vrste.
Kuće - nastale također kao proces biomimikrije, prvotno bjehu nalik špiljama (mastabe, zemunice), a s vremenom su se pretvorile u „konstrukcije“ te iste špilje. Niz rebara koje su povezuju u prsnoj kosti tj. centralnoj gredi koja je prekrivena kožama, slamom, ciglom, a na vrhu krova okrugli otvor, preteča dimnjaka ali i izvor svjetla i simbol „svemogućeg“ nam Sunca ili su pak bile okruglog oblika i dizajna poput npr. indijanskih vigvama.



Međutim, to isto Sunce ima i svoju lošu narav. Svako malo bi nam i spalilo/isušilo usjeve i zemlju, smanjeni prirast biljaka, životinje napuštaju pustinju i opet se moramo „nomaditi” i „seljakati”. Iz te naše navike i željom za lijenošću nastala je i prvotna potreba za kultivacijom zemlje, organskom i ekološkom uzgoju žitarica. Sve to kao posljedica promatranja prirode tj. praćenja utjecaja klimatskih faktora na ciklus rasta i razvoja biljaka. Nastaje po prvi puta naša „svjesnost”. Nakon x loših kopiranja počeli smo i kapirati prirodu, a s vremenom je počeli postepeno savladavati. „Nastaje kultivacija biljaka, a potom i uvjetno pripitomljavanje „divljih” životinja.”



Pripitomljavanje životinja

Proces „odšpiljavanja“ je tekao polagano, a traje i danas jer u mentalnom svijetu nikada od tamo nismo ni otišli (živimo u različitim špiljama i dalje, strah nas je mraka, divljine, nepoznatog, šumskih životinja, „bogova“...). Taj praiskonski strah nas tjera stalno nazad i većina ljudi nikada ne riješi iste strahove i zbog toga svaka iduća generacija radi iste stvari, iste greške, al' nije nam to tako baš od „pamtivijeka“...„Jedini način za preživljenje naše vrste bio je skrivanje i osluškivanje tj. praćenje konkurencije koja je pratila seobe naših lovina (jelene, krave, konje, bizone, mamute)“. Tako smo i mi za njima „nomadili“ na repu te kolone. Surovost klime prisilila nas je na to da smo većinu godine ipak bili mesožderi i to vjerojatnije strvinari nego pravi lovci, za razliku od ostatka ekipe. U takvoj pat poziciji počeli smo proučavati tu istu konkurenciju ne bi li se pomakli sa repa te kolone, jer život se ipak bori za svoj život. „Pramodel su nam bili prvotno medvjed pa potom i vučji čopor. Prekopirali smo njihov uspješniji način lova, ali i socijalnu strukturu tj. hijerarhiju, a time i prve postavke organiziranog društvenog poretka (± mužjak i b ženka kao šefovi vučjeg čopora, tj. kralj i kraljica ljudskog čopora). Nažalost i mentalne mape, svirepost, bestijalnost, okrutnost i ego! Katkada je gore neimati ništa pa dobiti sve...I tako je vrsta sa repa zavladala tom kolonom i umislila si svemoćnost, ali hvala prirodi što nas i dan danas svako malo vrati u „špilju“. I zato se, do izlaska iz špilje smatra da je jedina, a vjerojatno i prva pripitomljena životinja bila vuk tj. pas i to prije minimalno 31,700 godina (Goyet Cave, Belgija).“ Domestifikacijom prvenstveno nas samih pripitomljavani su potom preživači (ovca, koza konji, krave) te pred kraj i mačke. Zašto te životinje i tim redoslijedom? Možda zbog funkcionalnosti? Promatranjem okoliša iz špiljske perspektive ukazuju nam se kao konkurenti „na tržištu rada“ sabljozubi tigar, vuk i medvjed na sjevernoj hemisferi dok na južnoj prevladavaju lav i šakal. Praljudi bjehu manji i slabiji od tih konkurenata, slabo naoružani, bez jakih zubiju i kandži, mase, snage...Možda samo zato jer su te vrste mirno šetuckale poljima, plaho se skrivale od većine predatora ali uz jednu odliku spram ljudske rase, prema nama su pokazivale minimalnu agresivnost. Jednostavno nas nisu doživljavale ozbiljno jer ipak smo jedna mala prestrašena vrsta bez „mu.a“. Čast izuzecima, ali to smo mahomice i danas, no zahvaljujući tim odvažnijim primjercima naše vrste koji su se „usudili“ prići ovci ili kravi danas smo „jaki“ i malte'ne „svemoćni“.



„Ovce su nam dale runo i kožu za oblačenje, mlijeko i meso, kao i krave koje su nam dale i snagu za oranje zemlje. Psi su čuvali to naše „blago“ i pomagali nam u lovu i ratu. Uglavnom, sve su to bile i jesu vrlo zahvalne životinje kojima smo se zahvalili na njihovoj funkcionalnosti i pridodali im „božju“ vrijednost. Njihova multifunkcionalnost je nagrađena obožavanjem i idolopoklonstvom, od starog Egipta pa do današnjih dana te tako paralelno sa pripitomljavanjem životinja nastaju i prva razvijena animalistička vjerovanja tj. religije. Prvo ralô je nastalo isto procesom biomimikrije i istovjetno je bilo kopitu/papku konja ili krave. U starom Egiptu postojao je i istoznačni hijeroglif rala, koji se čitao „Mr“. Ralô je povezivano sa srećom te predstavlja jedan od prvih znakova sreće tj. ljubavi.“ Ralo je kopalo zemlju, iz te su zemlje nicale žitarice koje su nam omogućile prisustvo hrane skoro kroz cijelu godinu. U tim poljima žita primijetili smo pak nove dvije životinje; miša i štakora kako nam „otimaju“ naš rad tj. kruh i sreću, ali i...mačku, koja je tamanila te nemilosrdne nam štetočine i tako smo dobili još jednu zahvalnu životinju sa uporabnom svrhom tj. funkcijom. Mace su sačuvale plodove našega rada sa ralom stoga „Mrrrr“ za mace, al' o tome više u nastavku hehe.



Tim procesom otkrivamo vlastitu svjesnost. Kad ste na repu kolone ili ćete otpasti i nestati ili će se u vama probuditi čisti egzistencijalizam. Život traži život i izbori se za život ili nestane. Nama je u tome pomogla svjesnost, dŕ imamo oružja i to ne samo za obranu nego i za napasti konkurenciju i otjerati je od izvora hrane, a kažu da je osveta slatka. Prvo smo se osvećivali tim životinjama, pa time i prirodi, a kada smo je satrali preostalo je još jedino osvetiti se samima sebi, drugim ljudima, bogovima (hvala za mea culpu), pa stoga „nagrađujemo“ prirodu svojim stalnim samouništenjem, nažalost često i na uštrb prirode. Postajemo umišljena superegoistična budala, mega - atomska bomba koja će zbija uspjeti u samo svom naumu (hvala za Einsteina). To je tako, ako zazivate armagedon (osobni ili svjetski), autosugestija će ga već proizvesti hehe. Iznenadili smo sŕmi sebe kako smo ipak uspjeli prevladati vlastite strahove pred divljim hordama i krenuo je naš trenutak ponosa i slave - moment osvete do jučer strahopoštovanim „bogovima prirode“. Međutim...dokgod se svih 100 % ljudi ne asimilira i mentalno i emocionalno nikada ništa niti neće biti toliko „100 % - tno“ kao čovjek, pa niti ikoji niti ičiji „Bog“.

Ali kako kažu…
Bog = ljubav
Ljubav = Bog
Znači osjećaji su Bog tj. Bog su osjećaji?! Jednako!?
Vjerojatno i moguće i jedino 100 % - tno



"IRACIOLOGIJA"

Što se tiče ikakve religioznosti u tom dugotrajnom periodu, na sjevernoj hemisferi jedino se spominje vjerovanje u tzv. „kult medvjeda“. U nekim špiljama su pronađene kosti medvjeda, ili čak odvojeno, kosti lubanje medvjeda od ostatka tijela. Također ima i nekih špilja u kojima su pronađene kosti sahranjenog čovjeka uz kosti medvjeda. Sve to je navelo arheologe na teoriju o razvoju prareligije tj. rituala povezanih sa štovanjem medvjeda. S obzirom na činjenicu da je špiljski čovjek dijelio to sklonište sa medvjedima koji su hibernirali duži period godine nego danas, vjerojatnije je da su medvjedi ubijeni i iskorišteni kao hrana tijekom najoštrijeg djela zime u godini. Jedan primjer ipak ukazuje na nešto nalik ritualu iliti vjerovanju, a to je nalaz kostura 7 medvjeđih glava poredanih u krug u Furtins špilji, (Saône - et - Loire, 1946). Možda je taj krug samo ukazivao na Sunce tj. molitvu Suncu da ih ugrije ili pak je to samo jedan slučaj randomizacije!? A i btw…većina ulaza u te naše „prakuće“ ima svoja „ulazna“ vrata u smjeru jugoistoka tj. istoka. Na južnoj pak hemisferi, posebice u Africi koja je uživala u klimatskom „blagostanju“, imamo kult kameleona i guštera i uglavnom, animalističku religioznost i štovanje životinja. Daklemn...za naš opstanak i razvoj zaslužni su bili promatranje prirode i kopiranje animalnih modela, kako u organizaciji i hijerarhiji društva tako i u prehranjivanju ljudskih plemena. Topljenjem tj. povlačenjem ledenog pokrivača na sjever prije cca. 20,000 godina polako se počeo i sŕm naš život povlačiti van iz špilje, u ipak dosanjani san, a to je „raj na zemlji“. Taj i takav animalni funkcionalizam se nastavio i ovisno od plemena, klimatskog područja i prilika se razvijao te traje još i dan danas. Prvo smo samo plastično htjeli iskopirati točno određena svojstva raznih vrsta životinja i to zbog njihovih osebujnih osobina i funkcija (snage, mudrosti, brutalnosti, lukavosti, brižnosti...) ali smo pritom nažalost prekopirali ta svojstva i u naš intimni svijet (emocionalni i mentalni). Pa i danas imamo personifikacije ljudi kao „psa i mačke“, „kučke i kurvine sinove“, „pijane svinje koje se valjaju po blatu“, „mudre sove“ itd...Nakon „međeda“ i guštera, došle su na red druga politeističke religije i civilizacije sa drugim animalističkim obožavanjima, a među njima su kolijevke „modernog“ svijeta stari Egipat, Indija i Kina. Štovali su mnogobrojne životinje, sve zbog funkcionalnosti. Prekopiravali su svojstva i odlike tih životinja i uvrstili ih, kako u praktičan život tako i u ljudsku intimu. Skužili smo kako te životinje funkcioniraju, zašto su nas tamanile te smo prekopiravanjem njihovih odlika dokučili njihove vrline ali i mane te tako lakše zavladali prirodom, makar nadzemnom .

O politeizmu…

Prve organizirane religije nastaju onda kad mogu. To je trenutak kultivacije i proizvodnje hrane i zbio se unatrag 10 - 12,000 godina…

Stari Egipat…isto mačka
U Egiptu su imali xy bogova ali i božica i božanstava, ravnopravno društvo reklo bi se, a tako je stvarno i bilo (ženama njihovi bogovi, muškarcima njihovi, „fifti - fifti“). Žene su imale više mogućnosti i ravnopravniji život sa muškarcima. Zašto dovraga i čemu?! Pa vrlo jednostavno, iz potrebe…Za održanje vrste su potrebna oba spola i ako si nisu dobri ne bi opstali, a pred 5,000 - 6,000 godina to je bilo potrebno, jedinstvo, da nas ne potamane jači predatori, ili sŕmi međusobno. Za razvoj društva bio je potreban i model. Ženama je uzor bila mačka, a muškarcima vuk tj. pas ili kasnije lav. Logično, žene su bile uz djecu a muškarci su bili u lovu i lovili su ko' čopor, na čelu sa alfa mužjakom, budućim kraljem, faraonom, maharađom…Kasnije su tek otkrili i ratovanje jer čemu loviti i raditi ako možeš ukrasti i živjeti na tuđoj grbači, ljudi i država koje će ti plaćati porez…Jedno od važnijih božanstava, makar za žene bila je u takvome Egiptu boginja Bast (Bastet).
Bila je to mačka, mačka i pol' reklo bi se . A sad opet malo kopiranja…„U egipatskoj mitologiji, Bast (Bastet, Baset, Ubasti ili Pasht) drevna je božica - mačka, štovana od Druge dinastije. Središte njenoga kuta bio je u Per - Bastu (grč. Bubastis), koji je imenovan njoj u čast. U početku smatralo ju se božicom zaštitnicom Donjeg Egipta, i prema tome prikazivana je kao razjarena lavica. I zbilja, njeno ime može se protumačiti kao „ženska proždiračica“. Kao zaštitnica, smatralo ju se i čuvaricom faraona, i prema tome i čuvaricom najvišeg muškog božanstva, boga Ra, koji je poput nje bio solarno božanstvo, čime je dobila nadimke „Dama plamena“ i „Raovo oko“. Bast je u početku smatrana božicom Sunca, no kasnije su Grci promijenili njenu božansku ulogu u božicu Mjeseca, (vjerojatno zbog osvete nekoj ženi)…Ta čuvarica faraona, i dan danas stoji ispred piramida, dobra stara Sfinga…jer ispred svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena . Otkud mačka? Od funkcije. Ta životinja je tamanila glodavce koji su proždirali naše usjeve, hangare sa žitom, ali i davila zmije…Znači, spasila nas od potencijalne gladi u zimskim mjesecima. Mačke su u prirodi solitarne životinje, teritorijalne, posesivne, ljubomorne, brižne majke ali i zlopamtila...„Mačke imaju veliku sposobnost učenja i sjećanja, koje koriste prije svega za informacije koje su im od neke koristi. Tu spadaju prije svega njena najdraža hrana, mjesto na kojem stoji posudica s vodom i mačji toalet, najudobnije mjesto za spavanje i mjesto na kojem stoji njena najmilija igračka. Osim toga, vrlo brzo otkriju kako se trebaju ponašati da čovjeka pridobiju da uradi ono što one žele, pa se tako posebno dobro odazivaju na svoje ime kad je vrijeme obroka. Mačke koje žive na otvorenom dobro se sjećaju granica svog područja, poznatih mačaka koje se pojavljuju na tom području kao i opasnih pasa. Asocijativno sjećanje omogućuje mački da rješava novi problem uspoređujući ga s već doživljenim. Na taj način bez problema razumiju međusobne odnose između pojedinih događaja i reagiraju na nove, do tada nepoznate situacije. Mačke su, nasuprot tome, izraziti individualisti. One sŕme određuju gdje i u čijem društvu će provoditi svoje vrijeme, i vrlo teško im se može nešto nametnuti. Na selu, doduše, često se udružuju u manje grupe koje podsjećaju na lavlji čopor. Takvi mačji čopori sastoje se od nekoliko ženki koje su u međusobnom srodstvu, njihovih starijih i mlađih mačića i jednim ili dva mužjaka. Dok se mužjaci, kad dosegnu spolnu zrelost, uglavnom raziđu, žensko potomstvo ostaje uz majku na njenom teritoriju i povećavaju grupu“. Mačke su prilično svojeglava vrsta, žive blizu vode al' je malo piju (npr. Nil), ali su nas naučile i kako se prede vuna .



Za razliku od pasa (muškaraca), mačke su samostalnije, sebične, tvrdoglavije i u neku ruku one nama „gospodare“. Također, za razliku od pasa ili još goreg lava, mačka će napraviti što hoće i kada hoće, neovisno od toga što mi želimo ili ne želimo. Uče djecu higijeni, toaletu, lovu, životu, ali i osjećajima, brizi tj. ljubavi…Al istina je i ta da se ta maca zna pretvoriti u strašnu bezosjećajnu lavicu, dok doji, kad ima mačiće, spremna je boriti se do smrti sa ikojim živim bićem, da zaštiti svoje potomstvo, pa čak i mačorom, te da su prijetvorne „glumice“ i lažljive mustre .
Ukratko, očito je da su ti ljudi gro životnih navika i osobitosti „naslijedili“ ili iskopirali od te mačke, a svaka sličnost sa današnjim ženama je isključivo slična ako ne i...ista . Toliko su je žene zavoljeli da su joj muškarci, iz ljubavi i poštovanja prema ženama, čak i gradove osnivali; „Bubastis je bio središte staroegipatskog kulta božice Bast (Bastet), koja se nekad nazivala i Bubastis. Uz novi značaj grada ojačalo je i štovanje ove božice te s njom povezan kult mačke, njene svete životinje. Godišnje svetkovine u Bubastisu postale su cilj trgovaca, obrtnika i hodočasnika iz čitave zemlje. Nekadašnja velebnost ovoga grada vidljiva je iz sačuvanih kamenih ostataka i dugih zidina. Unutar središnjeg dijela nalazi se velika gomila granitnih blokova koji su, obzirom na svoj oblik i skulpturalno oblikovanje, pripadali brojnim obeliscima i propilejima. Pretpostavlja se da su se koncentrično uzdizali uokolo središta u kojem su bili hram božice Bast i Hermesov hram. Čini se da su jedine stalne građevine u Bubastisu bili ovi hramovi i granitni zidovi hodnika, a grad je također imao bogatu vegetaciju, vrtove i šumarke“.





Znamo svi da se Sfinga prezentira kao lavica, međutim lavice iako su isto iz porodice mačaka i imaju sve 18 prstiju (5 prednje / 4 stražnje šape) nemaju funkcionalnih 5 prstiju na prednjim šapama tj. palac im je zakržljao i tako pozicioniran da nikada ne dodiruje tlo kako god se postavila, i ne radi! Za razliku od…mačke, vulgarične. Slično je i sa gepardicama…„Problemčić“ se doduše javlja što mačka hoće postati zaštitnički nastrojena i okrutna lavica, naročito kada rodi, pa je spremna potući se s bilo kim i otjerati i puno većeg suparnika, ali i ubiti Boga u sebi, mačoru…„sve za svoju djecu“. Tako da bi Sfinga ustvari bila vjerojatnije čista, 100 %-tna mačka ili u gorem scenariju pola mačka (sprijeda), a pola lavica koja rađa faraona tj. Boga (straga). I takva bi se percepcija Sfinge mijenjala ovisno od kraljice do kraljice. Razumljivo svima .





Mačka je bila „šefica“ obitelji, fertilnosti i djece a ustvari i pojam ovozemaljske…ljubavi. Kak' ti zahvalna životinja, hm, da…Lavica to u svakom slučaju ne može biti ni da hoće .





Riječ za mačku je bila Mau, a za rad Mr. Mau je prevođeno i kao ona koja vidi iliti svjetlost…A hijeroglifski znak za rad bilo je ralô. Mr(rr) je raditi jer imaš Mau da ti čuva plodove tvoga rada, a kad si sit možeš presti ko…i kako onomad onda ne bi gro ljudi obožavalo tu nadasve zahvalnu i korisnu životinju?! Čak su je mumificirali i stavljali u grobnice ljudima da ih prate na putu u „nebeskost“…Mačke su također bile i ostale „šminkerice“. Žene su naprosto bile lude za mačkom, uređivali su ih pazili i mazili, mumificirali (na tone i vagone ih je pronađeno po grobovima) i tako minimalno 3,000 godina! Sve dok im kršćanstvo nije zabranilo njihovu macu tj. ljubav, 390 godine nove ere. Možete zamisliti koji „šok i vjevericu“ je to proizvelo kod tadašnjih žena.



Da ne bi bilo sumnje, istovjetne pozitivne odlike pa i simbolike te blagonaklon stav prema mačkama ima i u drugim istočnjačkim religijama i to od pamtivijeka: Hindusi imaju vjersku obavezu da se brinu o njima, Parsi (ogranak zoroastrejaca) smatraju da je ubiti mačku ozbiljan zločin. U kineskom budizmu mačka se zbog svoje zadovoljne smirenosti povezuje s meditacijom, dok japanski budisti poslije smrti kućne mačke njen lik pohranjuju u hramu što, prema vjerovanju, donosi obitelji sreću.

Indija…isto mačka
Shashthi ili Shashti je hindu narodna božica, štovana kao dobročinitelj i zaštitnik djece (posebno, kao darovatelja muškog djeteta). Ona je također božanstvo vegetacije i reprodukcije te se vjeruje da daruje djecu i pomaže tijekom poroda. Ona je često prikazana kao majčinski lik, jaše na mački i njeguje jednu ili više dojenčadi.







Japan…isto mačka
U Japanu je ona zloslutna „zvijer“ koja čak može pojesti ženu i poprimiti njeno obličje.
Jedna od japanskih legendi govori o tome da ispod ove otočne zemlje leži ogromna riba - mačka. Njoj se, kada joj se zgade sva zemaljska zla, nakostriješi dlaka, tlo se pomjeri i nastaje zemljotres.



Nordijci…isto mačka
U nordijskoj pak „vjerologiji“ imaše Freyu, od koje dobismo Freitag iliti friday tj. petak (Sveta Petka u starih slavena)…Freyja, Mardell, Vanadis ili Syr božica je ljubavi, ljepote i plodnosti u nordijskoj mitologiji. Njezin muž je Od-Svipdag, a kćeri Noss (Dragocjenost) i Gersimi (Ures). Ona je Freyeva (Freyr) sestra i Njordova (Njërđr) kćer. Navodno je lila zlatne suze za odsutnim mužem, ali je često optuživana i za promiskuitet. Prakticirala je seidhr, određenu vrstu magije koju je naučila i Odina. Njezinu kočiju vukle su dvije mačke a sŕma se mogla pretvoriti u sokola. Posjedovala je ogrlicu Brisingamen koju su joj napravila i poklonila četiri patuljka pod uvjetom da provede noć sa svakim od njih. Polovica ratnika palih u borbi pripada njoj (opet „fifti - fifti“ reklo bi se ).



Slaveni…isto mačka
Slaveni pak imaju Mokoš koja prede. Mokoš je „Mati vlažna zemlja“. Njezino je ime izvedeno iz korijena ‘mok -, *mokr - u značenju „mokar“. (Ibid.) Ona je Perunova žena, ali i Velesova ljubavnica, pa je obično smještena uz neku vodu (zdenac, izvor, rijeku...). Voda je, naime, granica između svijeta živih i svijeta mrtvih (Peruna i Velesa). Vjeruje se da je Mokoš bila zaštitnicom žena, pogotovo onih u drugom stanju. Od nje su potekle ženske djelatnosti kao što su predenje i vezenje te je u mnogih slavenskih naroda dugo poslije pokrštavanja preživio običaj da joj se kao ponuda ostavi pramen vune kraj peći kako bi pomogla u ovim poslovima. U slavenskoj mitologiji povezivana je sa prirodnim ženskim poslovima posebno predenjem. Žensko božanstvo, boginja plodnost, zaštitnica žena. Zvana je Mati - Syra - Zemlya što bi u prijevodu predstavljalo plodnu Majku Zemlju. Ona striže ovce i prede vunu. Neodoljivo podsjeća na „Sfingicu“…mačku koja prede vunu i živi uz vodu.



U staroj Grčkoj imaše Artemidu i Ailerus…isto mačka
Kao uzvišena majka i zaštitnica Donjeg Egipta, postala je povezana s Wadjet, također zaštitnicom Donjeg Egipta, i kasnije postala Wadjet - Bast, što je usporedno paru u Gornjem Egiptu, gdje su ujedinjene Nekbet i Sekhmet. Naposljetku, njen položaj zaštitnice Donjeg Egipta doveo je do identificiranja kao jedinstvene božice Mut, čiji se kult uzdignuo uz onaj Amona, te se kasnije upio u nje kao kult Mut - Wadjet - Bast. Ubrzo zatim, Mut je upila identitete para Sekhmet - Nekbet. Spajanje identiteta sličnih božica dovelo je do značajnije zbunjenosti, što je kasnije dovelo do ideje Grka i tumačenja Bast kao lunarne božice. I zbilja, došlo je do veće zbunjenosti u kasnijim generacijama, kada su se identiteti postepeno spajali, kao i kod Grka tijekom njihovog okupiranja, koji su je katkad nazivali Ailuros (grč. mačka), poistovjetivši Bast s grčkom božicom Artemidom, grčkom božicom Mjeseca. Radi prilagođavanja vlastitoj kozmologiji, Grci su Bast smatrali Horusovom sestrom, kojeg su poistovjetili s Apolonom (Artemidinim bratom) te kasnije, sa kćerkom uzdižućih božanstava, Ozirisa i Izide. I tu su mački tj. ženama kola krenula nizbrdo…od simbola Sunca mačka postaje simbol mraka, Mjeseca.

Stari Rim…isto mačka
Dijana je bila rimska boginja svjetla, života i lova koju su Rimljani zarana izjednačili s grčkom boginjom Artemidom, tako je postala i božica mjeseca. Dijana je bila zaštitnica djevica, lovaca, rodilja, robova, divljih i domaćih životinja i šuma. Kad je Tifon, sin Tere i Tartara, napao rimske bogove, oni su pobjegli u Egipat i pretvorili u životinje. Dijana se pretvorila u mačku, zbog tog se egipatska božica mačka Bast smatra njezinim pandanom. U tom i takvom starom Rimu tadašnji bi svećenik blagoslovio mladence tako što im je stavljao šape mačke na ramena da ih prati sreća u ljubavi i kreaciji novoga života tj. rađanja. A većini žena su tada kao i danas bila važna dva momenta u životu: brak i rađanje tj. odgoj djece i kroz povijest je žene u tome pratila i bila im uzor…mačka.

Zapadne civilizacije…isto mačka
Da ne bude zablude…i na zapadu je bilo tako, čak i Indijanci u obje Amerike imaše mačku…jaguara, koji je imao slične odlike i simbolizme obične mačke, ali puma tj. planinski lav je pobijedila (Inke, Maye, Asteci, Olmeci, Sjevernoamerički Indijanci…).





O monoteizmu…
Monoteizam nastaje onda kad može i/ili mora. Nastaje ondje gdje nestaje potreba za ravnopravnošću spolova, bilo iz očaja, bilo iz potrebe, bilo iz osvete pojedinaca nekoj ženi te potrebe istih da zbog svjesnosti o vlastitoj smrtnosti i prolaznosti ostave trag…i eto vam monokromatske slike, a svi znamo da je svijet prepun boja .

Judaizam…isto mačka
„Postoji mit, da mačke i mačori nisu postojali prije potopa. I tako, kada je Noa utovario sve parove životinja na svoju Arku, štakor i štakorica odmah su se počeli reproducirat i pohlepno, sa svojom rodbinom, počeli izjedati svo žito na Arci. Onda je lav kihnuo i iz njegove gubice izletio je mačji par, koji se odmah pobrinuo za štakorsku bandu…“. Uglavnom, kaže priča da su svinje i mačke stvorene na Arci kako bi očistili lađu od smeća i štakora.

Kršćanstvo…nema mačka?!
Ukratko…svi i sva imaše mačku kao boginju i simbol rađanja, stvaranja, ljubavi, konstrukcije, „pozitive“, hm da, pozitivna likuša bješe ta mačka…makar sve do kršćanstva.
A priča kaže ovako…Čini se da je dijete Isusu bilo hladno i bio je nemiran, i Marija upita životinje u štaglju da se približe te da ga zagriju. Jaslice bjehu jednostavno premale da bi to ostvarili, ali se uto ukazala mala mačka (eng. tabby cat) i sklupčala pored bebe te Ga predenjem ugrijala i umirila. Marija je bila tako zahvalna mački, te joj darovala svoj inicijal imena „M“, mački na čelo. E tada je sve krenulo po krivu…izbačena je iz svih obreda, zabranjivana, tamanjena…što je čudno, jedino je tamo ta mačka postala reinkarnacija vraga, vještica i postala je praktični princip negativnoga (i templarima bješe „maskota“…). Od cca. 150 životinja spominjanih u Bibliji, mačke nema ni otkuda, osim u jednom stihu…Matej 6,28…I što ste tako tjeskobno zabrinuti za odijelo? Pogledajte na ljiljane u polju!Kako rastu! Ne rade i ne predu…Pa gdje je tu mačka?! Leži mrtva na Getsemanskom polju prepunom ljiljana i više ne prede…da, nažalost. Eh da, naime…ljiljani su u stvarnom životu otrovni za mačke i ako se mačke najedu lišća ili peludi tog „Marijinog cvijeta“ koji simbolizira Uskrs, il npr. ako maca pojede leptira koji nakupi peludi ljiljana, zatajiti će im bubrezi od alkaloida lycorina prisutnog u tom cvijetu i…umrijeti će. „Vlasnici mačaka trebali bi izbjegavati sadnju ljiljana u svoje vrtove ili na mjesta dostupna njihovim mačkama. Naime, svi dijelovi ljiljana vrlo su otrovni za mačke i nakon što ih mačka pojede (čak i male količine mogu biti fatalne) može doći do povraćanja, letargičnosti i gubitka apetita kod životinje. Sve to su posljedice polaganog zatajivanja bubrega (u periodu od 36 - 72 sata tj. 3 dana), što može završiti kobno za mačku, ako joj se odmah ne pruži odgovarajuća veterinarska pomoć“. Da ne bude zablude, isto vrijedi i za lopoče tj. lotosov cvijet, iliti vodene ljiljane…„Marijinoj mački“ očito nije bilo spasa. Nameče se pitanje…zašto bi ikada i ičiji „Bog“ htio da ljudi nakon toga narednih tisuću i kusur godina nastoje istrijebiti tako zahvalnu i funkcionalnu životinju kao što je mačka?! A da bi bio Bog, moraš biti dosljedan i 100 %-tan. Za one koji si ne mogu priuštiti „izlete“ po svijetu, najbližu Sfingu si može ugledati u „najlipšem gradu na svitu“ tj. u sklopu Dioklecijanove palače u Splitu, na Peristilu, a najpoznatiji „Marijin cvijet“ kao spomenik ubijenim ljudima na mjestu konclogora u Jasenovcu.

Islam…ponovo…isto mačka
Muslimani vjeruju, da svaka mačka donosi sreću, osim crne mačke (vjerojatno egipatske). Prorok je imao mačku Muezzu, koju je veoma volio. Jednog dana, životinja je zaspala na rukavu tunike koju je prorok nosio kada je išao na molitvu. Kada je ugledao mačku kako spava, zaključio je da je bolje odrezati rukav nego narušiti njen san. Kada se vratio sa molitve, zatekao je mačku budnu. U znak zahvalnosti na ukazanom poštovanju, ona se podiže na stražnje noge i pokloni mu se. Dirnut, rukom tri puta pređe preko leđa mačke koja je tako dobila sposobnost da se pri svakom padu dočeka na noge. Ta pripovijest ukazuje na brigu i milostivost prema mačkama ali i čitavom životinjskom svijetu.



A sada minuta šutnje, za sve prosvjetljene ljude svijeta ikada...
OK, ljudi, ovo je bio SAMO uvod, stara, čista kopija koju "svi znaju" i u kojoj je ubila mačka Boga i u „Bogu“, pa šta onda…šta ćemo sad!?
Može samilost!? Za raspletaj „grča crijeva“: u ljiljanu je i spas Boga jer su osim za mačke otrovni i za pse, a vjerojatno i za još pokoju vrstu životinja. Na taj način se poništava priča o mačkama jer ljiljan simbolizira i jedinstvo muškog i ženskog spola potrebnog i za…uskrsnuće. Eto, kome je do ljubavi neka ljubuje, kome je do Bogova neka strahuje i nada se. Tko će voljeti će voljeti, tko će vjerovati će vjerovati…ili?! .
Ajd' sad ti budi pametan ili mudar…ili „samo“…originalan, jer to još nije kraj. OK!
Nastavak respektizma, i to onaj puno, puno bolji tek slijedi...u emocionalnom romanu, koji će već uslijediti, možda i u tiskanom obliku ako pronađem dovoljno hrabrog nakladnika. Jer taj sam dio ionako htio trampiti za vrećicu gumenih bombona na medvjediće, pa ne ide Za djecu je i to dovoljno
Pozdrav i sa poštovanjem od..."Anubisa, Proroka iz Planinske ulice, Apsoluta sa novljanske plaže, Krčmara bez računa, Zadnjeg „komunističkog boga/kralja“, Podobnjaka, Briselskog muffina, Kokošara, Proroka zdravog razuma, Samo jednog tate sa najvećom kitom (ljiljana) na svijetu, Proroka zdrave pameti...i ne znam kakvog sve ne…apsoluta





Post je objavljen 30.05.2017. u 21:11 sati.