...
glazba je velik dio mog života.
pozitivan dio, svakako.
glazba kao slagalica, sastavljena je od mnoštva malih dijelova, koji predstavljaju sve ono što je kroz godine slušanja moje uho prepoznalo kao ugodno. možda sam malo specifičan po tom pitanju, jer nikad nisam slušao samo jednu vrstu glazbe i nikad nisam bio sasvim isključiv, čak ni za vrijeme puberteta, kad sam bio malo prgavo govno, ljut na cijeli svijet, a nisam znao zašto.
kao klinac,
iz doba najranijeg djetinjstva kojeg se mogu sjetiti, pamtim glazbu koju su slušali moji starci.
uglavnom se slušalo domaće, danas bi to rekli ex-yu, i tu svakako valja spomenuti one najveće:
Balašević, Ivica Šerfezi, Ivo Robić, Arsen i Gabi, Mišo Kovač, Pro Arte, Zdravko Čolić, Neda Ukraden, Bijelo Dugme, Parni Valjak, grupe Time i 777, Ibrica Jusić, Oliver.
od stranih,
bilo je tu malo disca, malo rocka, pa pamtim prve doživljaje Beatlesa, Queenovaca, Janis Joplin, Boney M i Mungo Jerrya, Toma Jonesa i Julia Iglesiasa.
neke od navedenih volim slušati i danas, neke nikako nisam prihvatio, kao recimo Arsena. jedina njegova pjesma koju volim zove se Amigo, i tu je priči kraj. ne paše mi njegov izričaj, vjerujem da nisam jedini. jbga.
sa sedam godina krenuo sam na folklor,
tamburica je postala i uvijek će biti srcu najdraža. pjesama ima za svaku prigodu, svaki osjećaj i svako raspoloženje. od mađarskih cigana do šokačkih bećaraca, ispunjena duša je zagarantirana. uostalom, pokažite mi folkloraša koji ne voli tamburicu. ako poznajete nekog tko tako kaže, onda ili laže da je folkloraš, ili da ne voli tambure.
osnovna škola u manjoj, a srednja u puno većoj mjeri,
proširile su moje glazbene horizonte, kako domaće, tako i strane glazbe.
Prljavo Kazalište, Crvena Jabuka, Plavi Orkestar. stihovi koje smo pisali simpatijama na komadiće papira ili se u spomenarima jedni drugima zaklinjali na vječna prijateljstva. pjesme uz koje smo učili prve dva-jedan plesne korake, a daleko bitniji bio je osjećaj stiskanja i euforije koja bi uslijedila kad bi cura sa velikim sisama pristala trpjeti te za vrijeme trajanja pjesme, jer eto, nisi joj bio baš skroz fuj i trudio si se ne stajati joj po prstima. pamtim završnu feštu osmih razreda u jednoj koprivničkoj diskoteci, pamtim osjećaj topline i gužve u gaćama, pamtim Goodbye teens od Plavog Orkestra i curu i svu bujicu emocija u tih nepunih četiri minute, ali to je sve što ću reći. kompromisi su zakon.
pubertet je donio buntovništvo bez razloga, a MTV način da ga se, ako već ne obuzda, a onda svakako kanalizira, najčešće agresivno i sasvim pogrešno.
ekipa se podijelila na izrazito uske i izrazito široke hlače, i kao da to nije bio dovoljno, unutar sebe još smo se dijelili. oni su se raspoznavali po vezicama na cipelama, a mi po džepu na kojem smo nosili marame. pogađate, ja sam nosio široke hlače i nekoliko brojeva prevelike majice, a kao i ostatak ekipe tada, izgledao sam smiješno u pokušajima da izgledam cool.
međusobno smo se teško podnosili, ako i uopće. posvađati se oko glazbe, to nije bio nikakav problem. nije da nismo mogli, samo nismo htjeli poštivati tuđe glazbene izričaje. pomiriti Tupaca I Metallicu, Notorious B.I.G-a i Iron Maiden, bilo je nemoguće, samo zato jer nije bilo želje. puno lakše uvijek su letjele šake, ponekad palice, bokseri i šipke, jer glazba je bila kurčevita, a mi u overdoseu hormona i neshvaćenih emocija, pa valjda drugačije nije ni moglo biti. kvragu, iscipelarili me pankeri ispred tržnice, otišao sam doma i odvrnuo Eminema, najebao im se svima majke i još jače zagrizao u svoj glazbeno - modni izričaj.
mladi i glupi, dopustili smo da nas glazba razdvaja, a smisao joj je upravo suprotan.
tek su zrele godine donijele želju za razumijevanjem i volju za slušanjem, pa tako danas volim slušati AC/DC, Metallicu, Gunse, Doorse, Rolling Stonese, U2, Nirvanu, Green Day i Pearl Jam, a priuštio sam si i momente Black Sabbatha, Marylin Mansona, Pantere i Sepulture, čisto da vidim jesam li išta propustio. i drago mi je da sam pokušao, a također me zanima, je li i ekipa u uskim hlačama dala priliku ekipi u širokim hlačama, ili se i dalje drže svoje "strane ulice".
odlazak na fakultet u Osijek uveo me u svijet prava, a svijet glazbe proširio na gabarite svemira.
podravske, međimurske, zagorske, slavonske i primorske fešte, ali i intimnija druženja po skrivenim zakutcima Osijeka i Slavonije, potpuno su otvorili moje glazbene vidike. tambure i sevdah, zabavna i narodna, rock i pop, klape i cajke, slušalo se sve i uživalo u svemu, jer važnije je bilo zajedništvo, a glazba je bila samo plus.
nikakav problem nije bio prelazak sa pjesme Daleke Obale na pjesmu Zlatnih Dukata, ili činjenica da Zelene oči Hanke Paldum prati Bon Jovi sa nekom svojom srcedrapajućom laganicom. ni danas to nije problem, i mislim da je to jedini ispravni način, uživati i ne obazirati se na žanrove.
po tome što danas volim slušati, smatram se kozmopolitom.
svemu ću dati šansu, a onome što mi se svidi, naći ću i priliku za ponovno slušanje.
stranu glazbu preferiram kad sam sam, pa tako volim raditi uz rock, vježbati uz hip-hop, trčati uz house i trance, čitati uz laganice, a prije bračnog života znao sam spavati uz instrumentale i ambijentalnu glazbu. dok ovo pišem, svira Elton John - Rocket Man. silujem repeat, jer mi je pjesma nenadjebiva, a prvi sam je put čuo gledajući Davida Duchovnyja u ulozi Hanka Moodya - pisca, hedonista, ženskaroša, totalno cool i totalno sjebanog izmišljenog lika.
domaća glazba rezervirana je za vrijeme provedeno u dobrom društvu, a ponajviše za fešte. prije svega tambure, zatim zabavnjaci, pop rock i sevdah, onda nešto starih, dobrih narodnjaka i tek pokoja novokomponovana cajka, onako, ne preteška za uši. Balaševića uvijek ostavljamo za kraj fešte, to je valjda nepisani zakon.
po tome koliko je glazba danas dostupna, smatram se sretnikom.
pristup glazbi neograničen je svakome tko ima internet vezu, i to treba maksimalno koristiti. hvala, youtube.
nekad smo slušali radio i sa spremnim kasetama čekali da snimimo omiljene pjesme, koje onda redovito nisu imale početak, a nerijetko ni kraj, jer je u mikser uletjela sljedeća stvar. definitivno najgore bilo je kad bi usred pjesme uletio spiker sa nekom ekstra važnom vijesti. jebalo te poskupljenje plina, prekinuo si mi Scooby Snacks od Fun Lovin' Criminalsa. slično je bilo i sa MTV-jem, kasete su morale biti u video rekorderu i naštelane na kraj zadnjeg snimljenog spota, tako da se samo moglo nastaviti snimati. kad je stari skužio da sam mu presnimio kompletno svjetsko nogometno prvenstvo u Italiji 90-e, bila je frka, ali snimiti Tupacovu Hale Mary bilo je, po mom mišljenju, itekako vrijedno te frke.
kad je krenuo napster, svatko je imao svog "dilera" glazbe. sastavljali smo popise pjesama, davali ekipi koja je stvari skidala s interneta i pržila na cd-e, pa nam ih prodavala po deset kuna, nerijetko i više, ako su stvari bile teže za pronaći.
dilali smo kasete i cd-e, presnimavali ih, pizdili kad bi natrag dobili krivo namotane ili izgrebane. koliko sam kaseta premotao olovkom, Bog te pitaj. otprilike isto toliko uništio sam u walkmanu.
na kraju,
najsretniji sam što vidim da se moja ljubav prema glazbi prenijela i na mog juniora.
majstor sjedne za laptop, u jednom prozoru otvori igricu, a u drugom youtube, pa vrti od nemila do nedraga. žena/majka/kraljica skroz se raspekmezi kad čuje da mali krene po Čolićevim stvarima. sluša, pjeva, upija.
Čola je zakon, sjećam se da je stari govorio kad sam bio klinac. sve su cure htjele biti s njim, svi su frajeri htjeli biti on. ili on, ili Mišo Kovač.
danas više nisu toliki frajeri, ali pjesme ostaju u vječnost.
glazba, univerzalno ljepilo među generacijama.
čitamo se.
pozdrav, dobri ljudi.
...
Post je objavljen 10.04.2017. u 20:47 sati.