Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/paterluka

Marketing

AGONIJA I EKSTAZA 1A koriz, Mt 4, 1-11 Palma, 17.2.2002.

Image and video hosting by TinyPic
Svaka istinska radost, baš kao i svaka ljubav u dnu sebe nosi poziv na umiranje. Život, onaj zbiljski – uvijek iz smrti izrasta. Svaka naša želja svoj cilj doseže samo kroz slobodu i odricanje. Tek kad smo strastveno usmjereni, ali i slobodni od straha da sebe izgubimo – dosežemo cilj.
Taj aksiom života najočitiji je u ljubavi prema nekom tko nam sve znači. Želju za blizinom onog kog volimo tažimo približavajući mu se – sve dok ne dosegnemo limit kojeg nije moguće preći nikakvom riječju, pogledom, dodirom. Tad kad nam ni jedan korak više ne preostane, a spoznamo da je cilj naše ljubavi kog smo se nadali doseći, na drugoj obali od koje nas nepremostiv jaz dijeli. Tad kad zbog nemogućnosti približavanja onom kog volimo, želja za bliskošću do u beskraj raste… Što tad? Evo, tad treba umrijeti. Jer ljubav ako ne ljubi do smrti, ljubi do očaja. Sam Isus je svog Oca u najvećoj bliskosti doživio kao onog koji mu se uskraćuje. Onda kad mu se sasvim približio na križu, vapio mu je zašto ga je ostavio. Smrt mu je preostala kao jedina mogućnost da premosti tu udaljenost.
Agonija i ekstaza, eros i thanatos – vječite teme pjesnika, filozofa i mistika. Ljubav i umiranja dva su lica te iste stvarnosti. Sunce ovdje izlazi, zato što drugdje zalazi. Voćka plod donosi, jer joj je cvijeće umiralo. Nauči čovjeka umirati, naučio si ga živjeti. Jer, život je samo ono što ostaje nakon što umreš. Izbjegavati umiranje, znači propadati.
Korizma je vrijeme umiranja zbog života. Vrijeme posta i milosrđa koje nas košta – kako bi smo rasli u ljubavi. Korizma je tu da shvatimo kako nam je "uvijek pronositi umiranje Kristovo u svom tijelu, kako bi se i život njegov u nama očitovao." A evanđelje o Isusovim kušnjama da prepoznamo da se ta umiranja kroz kušnje događaju. Umirati znači odabirati pravi put, a ne onaj koji se čini kraći. Zaobilaziti nam je, a ne zalijetati se u prepreke; upravo kao što ih ovih dana naša Janica Kostelić hitro zaobilazi na skijalištu, i to do olimpijske medalje savršeno.
Sve kušnje se mogu svesti na tri. Na ove kojima je Isus kušan, a koje se provlače kroz svu Bibliju, a i kroz čitav naš život. Za Pavla je to: požuda tijela, požuda duha, požuda očiju. Što pak znači: želja za užitkom, oholost, želja za bogatstvom. Odnosno, poriv za: imati, vladati, moći.
Želiš li živjeti, biti svoj i Božji – poslušaj mudrog čovjeka: "Sine moj, ako želiš služiti Gospodinu, pripravi dušu svoju na kušnju." (Sir 2,1) I moli njegovu molitvu: "Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj, ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim!" (Ps 139, 23-24)
Jer, Bog ne bi bio Bog, kad svemu što nas u životu može snaći, ne bi ostavio mogućnost da nam to bude i korak do kvalitetnijeg življenja.
Tako, korist od kušnje jest u tom da nas svodi na bitno. Lišava nas iluzija, prisebljuje nas. Upravo kao što mornare oluja prisiljava da se liše suvišnog tereta, i koncentriraju se na bino: svega se osloboditi, kako bi sačuvali živu glavu. Kušnja u našim životima ima onu funkciju koju deterdžent ima za rublje. Dijeli prljavštinu od tkanine. Kušnja nas čisti.
Nadalje, kušnja nas prisiljava da dadnemo ono najbolje od sebe. Upravo kao što maslina daje ulje tek nakon što je zgnječena.
Kroz kušnju jačamo, postajemo dublji. Upravo kao što je stablo udarano vjetrom prisiljeno svoje korijene duboko pružati. Ono što ne ubija, to nas jača. Na to misli i Freud kad govori o "optimalnoj frustraciji", onoj koja je potrebna da ne postanemo prenježni i razmaženi. Potrebna nam je nekakva nevolja da bi smo održavali kondiciju duha i uma.
I konačno, kroz kušnju se očituje kakva je doista naša ljubav prema Bogu. Lako mu je iz fotelje, s lijepom knjigom u naručju reći da ga ljubimo. Ali, samo ako nas košta, ljubav je vjerodostojna. Samo u onom što smo otpatili Božju smo ljubav iskusili, i naši uzdasi ljubavi autentični.
Dobro mi… ali zašto je Isus trebao biti kušan? Isus zato da nam dadne primjer kako se u kušnjama sa zlom obračunati. Nema tu velike rasprave. Na kušnje zloga Isus odgovara kratko i britko: "Ne živi čovjek samo o kruhu!", "Ne iskušavaj Gospodina Boga svojega!", "Samo Bogu se klanjaj!" I nastavlja ići svojim putem.
Drugi razlog, onaj temeljniji, jest u tom što je Isus ušao u kušnje kako bi bio kušan svim kušnjama u koje mi možemo dospjeti. I nadvladao ih, te nam tako unaprijed osigurao pobjedu. Od tad kad god zapadnemo u dramu kušnje, znamo da je u njoj već netko bio – i to Isus koji ju je nadvladao; i snagom čije pobjede i mi pobjeđujemo svoje kušnje.
To je ono od početka: Isus je razdaljinu od zbiljskog života, od blaženstva i ljubavi – svojom vlastitom smrću premostio. I tako omogućio našim umiranjima, kad god ih s njegovim umiranjem sjedinjujemo – da uđemo u blaženstvo života, ljubavi i mira – što je opet, plod njegova uskrsnuća.
Ove korizme, promišljajući čega se odreći – ne gubi se na sporednostima, odaberi ono bitno: odreci se sebe. Svakodnevno u svakoj kušnji umiri sebi s Kristom, da s njim svakodnevno slavom njegovom ispunjen uskrsneš.

Post je objavljen 05.03.2017. u 08:45 sati.