„Poznavala sam te ljude, to dvoje ljudi. Bili su ludo zaljubljeni. Ona je bila vrlo mlada, sedamnaest, osamnaest godina. On je bio nešto stariji, pomalo potrošen, divlji. Voljeli su se smijati. Nisu marili ni za što osim da budu zajedno. A on, on ju je volio više no što je mislio da je moguće. Nije mogao podnijeti da su odvojeni pa je počeo ostavljati poslove samo da bude kraj nje. Ubrzo, ona je počela brinuti. Znao je da treba raditi kako bi je uzdržavao, ali nije mogao podnijeti biti bez nje. I što su više bili odvojeni, to je postajao luđi. Počeo je umišljati stvari, svakojake stvari, optuživati je da se viđa s drugima, urlati, udarati, lomiti po kući. Počeo je izbivati do jutra nadajući se da će je napraviti ljubomornom, ali ona je samo brinula. To je bilo ono zbog čega je još više bjesnio jer ljubomora bi, mislio je, bila znak njene ljubavi.“ (Paris, Texas)
- Kako je ta znala odlaziti, tvoja majka. Odlazila bi i vraćala se k'o luda kuja. Uvijek kad ne treba. U najgora moguća vremena. Taman kad bi ja ponovo prodisao. Nije bila sretna sve dok te nije dobila, a onda je baš ono pravo otišla. Tako je otišla da je više uopće nije bilo. Nego, mila, reci mi što ona kaže? Što ona kaže o tome kako je bilo?
- Ništa, stari. Ne spominje te.
- Ne vjeruj joj što god rekla. Sve je njena krivica. Ona i oni njeni pogledi. Od te se ništa nije dalo sakriti, uvijek je sve znala, uvijek sve vidjela. Namirisala, ako ništa. Toj je sve bilo neoprostivo. Nepremostivo. Pa tko bi tako mogao živjeti? Uništila me, tebe odvela, cijeli mi je život upropastila. Reci mi, što ona priča? Što priča o tome kako je to bilo?
- Ništa, stari. Ne priča o tome.
- A kako je? Je l' živa, zdrava? Je l' sama? Je l' pita za mene?
- Dobro je, stari. Nikada ništa ne pita.
Iako su znali da ovim razgovorima nikada neće postići ništa, trud bi ih oboje, iznova i iznova potpuno iscrpio. Kao da je bilo za nešto vrijedno. Sljedećih četvrt sata, u tišini, kao dva kamena, sjedili su na terasi stacionara i gledali svako u svoju točku. Trebale su proći godine da shvati da nije stvar u tome da njemu nije stalo. On je samo dobro znao da postoje stvari koje zaista jesu neoprostive i da se tu više ništa ne može popraviti.
Nekako je mislila da je 15 minuta tišine dovoljno, pa kad je u sebi, malo brže nego što zaista prolazi vrijeme, nabrojila do 900, nagne se prema starom, smežuranom ramenu i nježno ga poljubi.
- Vrijeme je da te uvedem unutra. Večera će, zveckaju tanjuri.