Marketing
Tabor i ponovan susret
Bio je 18.6. 2016.godina. kada smo M. i ja odlučile otići u tabor. Bilo je to mjestašce u Samoboru gdje se navodno događaju čuda. Odlučila sam otići tamo prije prijemnog za glumu(po treću puta) i pomoliti se Bogu da učini nešto da ju upišem jer nisam mogla zamisliti da radim nešto drugo u životu. Bile smo tamo samo dva dana. Plakale smo, smijale se, molile. Bilo je lijepo. Došao je zadnji susret i taman kada sam kleknula pomoliti se i zamoliti Boga za sve ja sam izustila:'' Učini što moraš. Samo želim biti sretna. Ne moram upisati glumu, samo mi dopusti da budem sretna. Neka moja obitelj bude sretna. Neka M. ozdravi. A za sebe te još molim da napokon pošalješ onog pravog. Bila sam u previše propalih veza i ne želim više činiti pogreške jer zaslužujem muškarca kojemu ću dati sve, a on će to cijeniti. Molim te, ili ga pošalji i kad ga pošalješ daj mi znak da je to taj, ili nemoj nikoga više ni poslati. Dosta mi je više tog života.''
M. i ja smo se vratile doma i otišle na kolač u našu najdražu slastičarnu Orange. Sjedile smo tamo i pričale o taboru i iskustvima. Morale smo brzo doma jer sutradan se trebalo dići u šest za posao.
Bio je utorak ujutro, 21.6.2016.kada sam dobila neočekivanu poruku. Glasila je:''A ti lijepa? Kak' to?''
To je bio on. Vratio se samo jednom porukom, a da to nisam ni znala. Odgovorila sam mu da mi je drago da se javio i pitala ga kako mi je u Australiji. Počeli smo se dopisivati. Nije to trajalo jedan dan. Potrajalo je nekoliko dana. Iskreno, željela sam uvjeriti sebe kako bi on mogao biti taj kojega je Bog poslao, ali nisam mogla. Bilo je previše teško prihvatiti činjenicu da ću imati dečka s drugog kraja svijeta, za kojega neću znati što raditi i kada i s kim. I koji je imao takvu prošlost kakvu je imao. Bilo je lijepo čuti ga nakon toliko godina. Ali razviti neku dublju vezu, nisam želja.
Sjećam se kako je nakon dva tjedna našega dopisivanja otišao u grad s dečkima. Nikada mu to nisam rekla, ali cijelu noć sam čekala da se javi jer nisam htjela biti dosadna, ali brinula sam se da mu se nešto ne dogodi. Već tada sam osjećala čudnu povezanost između nas, ali nisam znala o čemu se radi.
Prolazili su dani i tjedni, a naše dopisivanje i pozivi su prerasli i na skype i video pozive, naši glupi razgovori odjednom su postali puni emocija, naši osjećaji su odjednom postali neobjašnjivi. Slali smo si videe i slike što god smo radili. Sve smo zabilježili. Sve smo znali jedno o drugome. D. je odmah nakon posla budio mene za posao, a ja sam njega zvala dok je mali kojega sam čuvala spavao. Nakon toga sam dolazila doma i navečer njega zvala i budila za posao. Bilo je teško prilagoditi vremensku razliku, ali uspjeli smo. Tih 8 sati razlike nama nije bio problem.
Nastavak sutra...
Pisat ću vam... 
Post je objavljen 29.12.2016. u 14:54 sati.