Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/lionqueen

Marketing

Opet :)



Početkom osamdesetih, putovala sam rodbini u Canadu. Letjeli smo Jumbo Jetom Boeing 747. Prekooceanski let trajao je preko 10 sati i u tijeku leta su nam prikazali film, poznat mojoj generaciji pod nazivom „4 mangupa“ (danas pod nazivom „4 prijatelja“). U originalu se naziva „Breaking away“ i u njemu su glumili Dennis Christopher, Denis Quaid, Daniel Stern i John Asht.

Evo trailera:


Film govori o četvorici mladića iz sveučilišnog gradića Bloomingtona u Indiani, koji provode besposleno ljeto na obližnjem jezeru. Jedan od njih zaluđen je talijanskom kulturom te trenira biciklizam inspiriran slavnim talijanskim biciklistima, uporno sipajući talijanske fraze, što posebno nervira njegova oca koji želi da mu se sin već jednom zaposli. Kad se na jezeru pojave bogati studenti, dolazi do rivalstva, pa i do tučnjave u sveučilišnoj blagovaonici, nakon koje dekan odluči, u svrhu pomirenja i zdravog natjecateljskog duha, da na predstojećoj velikoj biciklističkoj utrci u organizaciji sveučilišta nastupi i lokalni tim, što za četvoricu prijatelja predstavlja veliki izazov.

"Breaking Away" postigao je velik uspjeh - prvo je osvojio Zlatni globus za najbolji film u kategoriji mjuzikla ili komedije (uz još tri nominacije - za najbolju režiju, scenarij i novu glumačku zvijezdu - Dennis Christopher), te pet nominacija za Oscara - za najbolji film, režiju, scenarij, glazbu i sporednu glumicu, od kojih se pozlaćenim kipićem ovjenčao Steve Tesich za najbolji scenarij. Film je i dobitnik brojnih drugih nagrada i priznanja (npr. Nagrada Britanske filmske akademije Dennisu Christopheru kao debitantu).

Izvor:


Film obiluje predivnim scenama bicikliranja prirodom, popraćenim prekrasnom živahnom glazbom. Zato me ugodno iznenadilo kad su nam na povratnom letu ponovno stavili isti film. Naravno, film je bio na engleskom jeziku, bez prijevoda na hrvatski, a ja sam tada znala samo njemački i talijanski, tako da nisam baš sve razumjela, osim naravno kad je glavni lik koristio rečenice talijanskog jezika. No zato sam još više uživala u glazbi, koja bi mi možda promakla, da sam više pratila radnju filma.

Nakon što sam se vratila kući, film sam po treći put gledala u kinu, ovaj puta s prijevodom. I tada se bespovratno zaljubila u prekrasnu nepoznatu glazbu. U to vrijeme nije bilo interneta ni googlea, pa nisam znala o kojem glazbenom djelu je riječ, a kako je ta glazba savršeno pratila bicikliranje, pomislila sam da je skladana specijalno za taj film.

Sve dok nakon godinu-dvije dana…. sjedim u kazalištu i čekam početak „Seviljskog brijača“, opere talijanskog skladatelja Gioachina Rossinia. Svjetla se gase i počinje uvertira... zatvorim oči i glazba krene… najprije obična.. a onda odjednom krene…. glazba iz filma „4 prijatelja“….

Izvor:
(najbolji dio počinje na 1.50')

Od tada sam gledala „Seviljskog brijača“ bar desetak puta, upravo zbog uvertire. I još mi nije dosadio.

Ove godine i u Zagrebu proslavljamo 200-tu obljetnicu praizvedbe djela, koja je održana 20. veljače 1816. godine u Rimu. A to se ne propušta.

Rossinijeva najpopularnija opera smatra se jednom od najboljih komičnih opera ikada napisanih. Libreto je napisao Cesare Sterbini prema prvom dijelu Beaumarchaisove trilogije, Le Barbier de Seville. Opera je napisana u samo tri tjedna (uvertiru je kompozitor “posudio” iz svoje manje uspjele opere Aureliano in Palmira). Premijera je bila potpuni fijasko zahvaljujući nemirnoj i glasnoj publici kao i nizu nezgoda koje su se dogodile na sceni tijekom izvedbe. Druga izvedba bila je već puno bolje prihvaćena i djelo je uskoro postavljeno na svim velikim pozornicama Europe te je postalo jedan od najizvođenijih opernih naslova u povijesti. Zanimljivo je da je istu sudbinu doživjela istoimena premijerno neprihvaćena Beaumarchaisova drama koja je postala hit u roku od samo tjedan dana.

I čin

Grof Almaviva, prerušen u siromašnog Lindora, udvara lijepoj Rosini, štićenici postarijeg liječnika Bartola. Grofu pomaže lukavi i vješt brijač Figaro, smišljajući načine na koje bi spojio Grofa i Rosinu za što će biti bogato nagrađen. Rosina je spremna na svaki način premostiti zapreke, koje joj se nađu na putu ostvarivanja njezine ljubavi. I liječnik Bartolo također želi oženiti svoju štićenicu Rosinu, vjerujući kako će mu u tome pomoći učitelj glazbe, smutljivac don Basilio, smislivši klevetu kojom će osramotiti grofa Almavivu. Domišljati Figaro nagovara Rosinu neka napiše pisamce tobožnjem Lindoru kao znak pristanka na njegovu ljubav. Ljubomorni liječnik Bartolo zanovijeta Rosini, jasno pokazujući kako neće nasjesti nikakvim smicalicama. Figaro u međuvremenu osmisli susret Almavive i Rosine: Grof, preodjeven u pijana vojnika zatražit će stan kod liječnika Bartola, po tobožnjoj naredbi zapovjednika gradskog garnizona. Kako Bartolo ima dopuštenje ne primati vojnike na stan, nastane velika graja, što dozove vojnike koji žele uhititi pijanca. Grof pokazuje časniku nekakav dokument, koji ga pročita i salutira, što skameni don Bartola.

II čin

Grof pronalazi drugi način približavanja ljubljenoj Rosini. Predstavlja se kao don Alonso, učenik nenadano oboljela don Basilia, koji dolazi održati sat glazbe. Kad se don Basilio iznenada pojavi živ i zdrav, otkrije se prijevara. Ali grof ima dobre argumente – vreću s novcem, pa Basilio shvati kako se mora povući. Figaro, grof i Rosina dogovaraju bijeg točno u ponoć, a Bartolo čuvši završne riječi, šalje slubu po don Basilia. Plan zaljubljenih tek što se nije ostvario kad Bartolo priopći Rosini da je don Alonso zapravo preodjeveni grof Almaviva, koji joj se narugao. Lindoro priznaje kako on jest grof Almaviva, ali ima poštene namjere i želi oženiti Rosinu. Na kraju sve završi sretno i veselo. Pristigli notar vjenča grofa i Rosinu, svjedoci su Figaro i don Basilio, kojega je grof opet uvjerio dobrim argumentima. Doktoru Bartolu ništa ne preostaje nego da blagoslovi mladi par.

Uloge:

Almaviva: Martin Sušnik
Bartolo: Davor Radić
Rosina: Martina Menegoni/Helena Lucić-Šego
Figaro: Ljubomir Puškarić
Basilio: Luciano Batinić
Fiorello: Željko Grofelnik
Berta: Maja Mejovšek Haluza
Zapovjednik straže: Robert Palić

Libreto: Cesare Sterbini prema Pierre – Augustinu
Caronu de Beaumarchaisu
Dirigenti: Josip Šego, Daniel Pacitti
Redatelj: Krešimir Dolenčić
Scenografkinja: Dinka Jeričević
Kostimografkinja: Ana Gecan Savić
Oblikovatelj svjetla: Deni Šesnić
Asistent dirigenta i lektor: Gianluca Marcianó
Zborovođa: Ivan Josip Skender
Koreografkinja: Mateja Pučko-Petković
Asistentica redatelja: Jasna Žarić
Asistentica kostimografkinje: Andrea Kuštović
Prijevod libreta: Jasna Žarić

Izvor: HNK






Piano lessons

I remember piano lessons
The hours in freezing rooms
Cruel ears and tiny hands
Destroying timeless tunes

She said there's too much out there
Too much already said
You'd better give up hoping
You're better off in bed

You don't need much to speak of
No class, no wit, no soul
Forget you own agenda
Get ready to be sold

I feel now like Christine Keeler
Sleepwalking in the rain
I didn't mean to lose direction
I didn't want that kind of fame

Credit me with some intelligence
(if not just credit me)
I come in value packs of ten
(in five varieties)

And even though I got it all now
My only stupid dream
I see you and me together
And how it should have been

I remember piano lessons
Now everything seems clear
You waiting under streetlights
For dreams to disappear

Lyrics: Steven Wilson, PT




Post je objavljen 27.11.2016. u 20:25 sati.