Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/meznaric

Marketing

tekst 38. - pomagati je ljudski...

...

za početak,
dvije situacije koje su mi se dogodile unazad mjesec i pol dana. nije ovo prvi put da su se dogodile, vjerojatno neće biti ni zadnji, osim ako ne ostanem bez posla u narednih dan ili dva, a to, nadam se, neću.

situacija prva -

bliži se božićno vrijeme, ne brzo, ali se bliži, i poslovni ljudi koji su organizirani, na vrijeme će za svoju firmu naručiti ono što ja u svom poslovnom vokabularu zovem "božićni artikli" - rokovnike, te džepne, stolne i zidne kalendare za predstojeću godinu.
za jednu takvu firmu (profesionalnost nalaže da ne kažem o kojoj se radi) narudžba je stigla već u rujnu, a isporuka je bila predviđena sredinom listopada. firma u kojoj ja radim također je ozbiljna i organizirana, a rokovi su zakon, i zato sam negdje sredinom listopada utovario prvi dan devetsto kalendara, a naredni dan i devetsto rokovnika i krenuo na isporuku. prvog sam dana imao pomoć jednog svog kolege i kalendari su brzo došli svom naručitelju, no drugog dana kolega je imao svoju gužvu, a na mjestu dostave nije bilo nikog da pomogne, iako sam se prethodno najavio telefonom i zamolio da se nađu dvije ili tri dobre duše.
odmah da smo si jasni, ja znam da sam dostavljač, dostava je isključivo moj posao, nitko mi nije obavezan pomoći i inače nemam praksu tako nešto tražiti, ali ovo je stvarno bilo puno i osim toga sam trebao produžiti za zagreb, svakako bi puno značilo da mi se malo pomoglo, pogotovo što se nosilo svih devet stotina rokovnika stepenicama na prvi kat.
ustvari, za pomoć se ponudilo jedno malo, krhko, žensko stvorenje koje me i došlo obavijestiti da svi u firmi nešto rade i nema nikog da pomogne, no rekao sam joj da nema smisla da ona tegli, jer da si đentlmen u meni to nikad ne bi oprostio. bravo, markiša, even if I do say so myself.
da potpuno dočaram kako je dostava izgledala, samo malo matematike: bilo je preko dvadeset stepenica i onda nekih dvadesetak metara hodnikom, u jednoj turi nosio sam tri paketa po deset rokovnika, što znači da sam trideset puta išao gore-dolje. trajalo je malo manje pola sata, izgledalo je k'o cijela vječnost, a nije da nemam kondicije. jbga, prvih par tura išlo je lagano, ali svaka sljedeća bila je sve teža, oznojio sam se k'o svinja i na kraju samo čekao da mi jaja počnu lupati po koljenima. fala bogu, nisu.
i onda,
veliko finale. šećer na kraju.
coup de gras, jebalo majku.
osim rokovnika, imao sam u kombiju i svakodnevni artikl koji ostavljam u skladištu, a koji se istovaruje viličarem. uđem u ured skladištara, nosim papire za potpis, a tamo sjede tri mlatimudana, gledaju kroz prozor u moj kombi i igraju džepni biljar. nisam mogao šutjeti, naglas primjetim kak' im je teško, a oni onak', skoro uvrijeđeno, odgovore da su vidjeli da teglim i isprva je bilo zabavno gledati, tek potkraj su se malo zapitali koliko toga ima, ali da rokovnici prvenstveno nisu njihov posao, a zatim i da nisu htjeli ići pomagati jer oni nikad od tih rokovnika ništa ne dobiju.
onak', "nije moj posao" fora, to mi prodajete? džabe je, pa nećete?! kad me nije strefilo...
zašutio sam, potpisali su papire, izgubio sam se brzinom ptice trkačice, prije nego bi mi bujica psovki s vjerskim motivima i članovima obitelji (zajedno s kućnim ljubimcima) prešla preko jezika.
ispizdio sam. i vi bi.

situacija druga -

moj posao nema u sekundu određen početak i kraj radnog vremena. rekli bi, klizno radno vrijeme. krećem kad je roba spremna, gotov sam kad je roba isporučena i sirovina nabavljena. nekad radim tri sata, nekad dvanaest, ali uglavnom oko osam, što je normalno. za najduljih dana, robu isporučujem jutarnjoj i popodnevnoj smjeni, i na jednom me mjestu uvijek dočeka nadrkano lice skladištara. ono, "maloprije-sam-se-usrao-u-koprivama" nadrkano. kao, koji mi je klinac, dolazim s robom popodne, on sad mora to zaprimiti, a ionako nikome neće trebati do sutra ujutro. pazi, jebote, on mora raditi, a na poslu je popodne, halo?! i nije važno što mu ja sam odem po viličar, što mu uvezem palete s robom u skladište, što sam uzmem prazne palete natrag, a njegovo je samo da izbroji kutije i potpiše papire! nema to veze, jer on jebeno mora na poslu raditi popodne!! pa maše rukama k'o narajcani morž, pa viče k'o da prodaje krumpir, pa psuje redom sve što mu padne na taj ograničeni mozak! jedino što ne radi, to je da ne pomaže pri istovaru, pa da se čim prije pozdravimo i zaboravimo jedan na drugog, barem za taj dan! moj odgovor na sav taj cirkus i predstavu uvijek je jednostavan : na dostavnici ne piše sat isporuke, ali piše datum, i ako je taj datum označen kao krajnji rok isporuke, samo viša sila može biti razlog nepoštivanja. kvar stroja, prometna nezgoda, jebeni vlak u snijegu, kajjaznam. uglavnom, čist račun, duga ljubav, nema puno polemike.
ustvari, situaciji bi ovdje bio kraj, kad jednostavnost mog odgovora ne bi bila u čistoj suprotnosti s olujom složenih "romantičnih" izjava koje mi istovremeno prolaze glavom. pa mamicu ti, onu blago retardiranu, jebem! na poslu si od tri popodne, ja sam od sedam ujutro! sad je pola pet popodne, ja ne pizdim, ali ti pizdiš jer ti moraš raditi?!
majkemi, ponekad se zapitam, jel' me iza ugla snima neka skrivena kamera, jel' ima negdje live feed i veliki ekran ispred kojeg stotine do suza nasmijanih ljudi gleda moje zeleno lice?!

...

opisane situacije nemaju namjenu omalovažavati poslovanje firmi u kojima su se dogodile.
opisane osobe nisu slika i prilika poslovanja tih firmi. naprotiv, ima puno ljudi s kojima savršeno surađujem i koji jesu prava slika kvalitete poslovanja. neki od njih i privatno su moji prijatelji. jednostavno, u svakom žitu ima kukolja, za potrebe ovog teksta pisao sam o kukolju.
drugim riječima,
ove sam situacije izdvojio jer su skoro svakodnevne i jer najviše pogađaju u srž onoga što želim reći, a ne zato što sam želio ocrniti ime neke firme.

pomagati je ljudski,

a ljudskost, kao karakterna osobina čovjeka, odumire polako, ali sigurno. kao i đentlmenstvo, uostalom (malo nas je, al' nas još ima).
danas se ni jebene batine ne mogu više dobiti badava, i to moraš platiti, a kamoli da ti netko malo pomogne.
ako mene pitate, pogubili smo se u trčanju za novcem.
jebali bi se za kunu, sve radimo samo za koji dinar više u novčaniku, ali uposliti ruke i pomoći bližnjem, to nikako nećemo, jer nemamo od tog koristi u bilanci.
nema ekonomske računice. toliko smo postali sebični i glupi, da ne vidimo dalje od svog nosa, ne možemo podnijeti da je nekome drugom bolje nego nama, pa podliježemo niskim porivima, i upravo zbog takvog ponašanja svijet je u debelom kurcu.
istinske vrijednosti prepustile su mjesto trenutnim užicima, kvaliteta života ocjenjuje se strogo kroz novčanu valutu i materijalna dobra, pri ostvarenju istih nije važno koga gazimo, samo daj, daj, daj, daj, daj!!!
nemojte me krivo shvatiti, slažem se da je ljepše plakati u novom mercedesu nego u staroj ladi, ali na kraju dana, u kakvom god automobilu bio, plačeš. novac ne kupuje sreću, ali zato je ljudskost stvara. pobrini se za sebe i prvog do sebe, bit ćeš sretan i zahvalan, jer kao što je tebi netko prvi, i ti ćeš biti nečiji prvi.
svi koji misle drugačije, vrijeme je da se probudite.
novac okreće svijet, ali prava sreća nema veze s novcem i tako dugo, dok to ne utuvimo u glavu, moći ćemo prekriženih ruku, bez da osjetimo potrebu pomoći i bez imalo grižnje savjesti gledati druge ljude kako se muče.
naposljetku,
ako svatko ima suditi po sebi, bez lažne skromnosti, ja bih vjerojatno znao prodavati zjake dok netko kraj mene rinta, ali ne bih mogao, osjećao bih se kao govno. ne dižem se u nebesa, ali činjenica je da mnogo ljudi nije tako "ožićeno", nema taj mentalni sklop i, premda to neće priznati, istina će sama izaći na vidjelo kad prvi put bude prilike za pomoć, a ona ipak izostane.
možda nam je krivi kućni odgoj. možda nas u školi uče krivim stvarima. možda neki moraju biti pizde, da bi mi ostali shvatili kakvi ne želimo biti, ali za taj primjer ne mora biti puno kretena, dovoljno bi bilo i upola manje. možda sam u krivu, pa su kreteni samo tako strateški raspoređeni, da izgleda da ih je puno.

a cijela stvar je, u svojoj suštini, jednostavna da bolje ne može.

kad već radimo za taj jebeni novac, pomagati bi trebali za čovječnost, za sebe, jer ionako nas sve jebe u životu i na kraju umremo.
od banke do države, od posla do mirovine, sve nas jebe. od auta do kuće, od apartmana do vikendice, od glisera do aviona, sve košta, a na kraju ništa od toga nećemo ponijeti sa sobom, niti će nas išta od toga ispratiti s ovoga svijeta. ali, ljudi hoće. nekog jedan, nekog tisuće, ali svakako ljudi, i to prvo oni bližnji. oni, koji su vam bili prvi i kojima ste bili prvi kad se pomagalo. ne svi, ali neki.
jbga, samo se rijetki u svijetu rode sa prezimenom Rockeffeller, pa onda ne rade što moraju, već samo što žele. mi ostali, moramo si pomagati, osim zajedništva nemamo ničeg drugog i samo zajedno možemo se izdići iz ljudske žabokrečine u koju smo upali, a da bi mogli jednog dana reći kako smo istinski živjeli.
povuci me, povući ću te.
gurni me, gurnut ću te, a ne - gurni mi, gurnut ću ti (do balčaka, po mogućnosti).

pomozi mi, pomoći ću ti.
ruka ruku mije.

čitamo se.

pozdrav, dobri ljudi.

...

Post je objavljen 25.11.2016. u 01:36 sati.