Prije mnogo mjeseci u ovom članku govorili smo o tome kako su mongolski kanovi od Kublaj-kana do Toghan Temura u periodu od 1271 do 1368. vladali Kinom kao dinastija koju Kinezi nazivaju Yuan. A onda smo vidjeli pad dinastije Yuan i povratak mongolske nacije u arhaično stanje rascjepkanih i međusobno zavađenih plemena. I konačno vidjeli smo kako se mongolski etnos podijelo na dvije velike cjeline koje će biti veliki međusobni rivali ali i geopolitički čimbenici čitave Srednje Azije tijekom budućih stoljeća- Ojrat Mongoli na zapadu i Halh Mongoli na istoku. No u svemu tome košmaru međuplemenskih ratova i usputnih ratova s Kinezima mongolska plemena su ipak na svojem teritoriju održavala vlastite vladarske loze (većinom) još iz vremena Džingisa i njegovih potomaka tzv. Velikih Kanova, što znači jednostavno da su Mongolima tada i dalje vladali mongolski vladari.
S obzirom da svi dobro znamo iz novije povijesti podatak kako je današnja država Mongolija stekla neovisnost od Kine tek 1921.g. naći ćemo se pred zagonetnom o tome što se u međuvremenu dogodilo, kada je i kako uopće došlo do toga da mongolska izvorna postojbina, čak i sva ona ogromna stepa sjeverno od pustinje Gobi dospije pod vlast stranih vladara, careva u Pekingu. Kakvu je ulogu u tome odigrao jedan sveti čovjek, Prvi Bogd Gegen, da li je on, jedan utjelovljeni bodhisattva, mogao učiniti katastrofalnu grešku u prosudbi što mu mnogi Mongoli i dan danas predbacuju? Ili se radi o nečem drugom? O nečem što umovima konvencionalnih nazora, onima koji traže instant rješenja- na prvu loptu, ne može biti jasno, budući da pravi razmjeri njegovog postupka u 17. st. tek u ovim našim vremenima imaju do kraja razjasniti se...
Da bi mogli uopće krenuti u razmatranje tih specifičnih intriga prvo ćemo morati upoznati se, makar samo površno i s poviješću druge strane- tj. same Kine jer nadalje sve do početka 20ih godina 20. stoljeća i povijest Mongolije bit će nerazdruživa s poviješću Kineskog Carstva.
O tome da se kineska povijest može podijeliti na vladavine raznih "Dinastija" vjerojatno ste svi čuli, ako nikako drugačije onda sigurno iz humorističnih filmova gdje obično netko razbije dragocjenu porculanski vazu iz koje već Dinastije... Dinastija je bilo mnogo jer se i povijest Kine proteže neprekinuto kroz nekoliko tisućljeća ali na sreću za naše potrebe dovoljno će biti da kao povijesni orijentir upamtimo samo četiri posljednje Dinastije: Song, Yuan, Ming i Qing.
-Dinastija Song (960.–1279.) nam sada neće biti više osobito interesantna nego ćemo ju uzeti samo kao povijesni okvir. Bila je to kineska dinastija još u vrijeme Džingis kana, to su bili njegovi zakleti neprijatelji i velik dio života Džingis je posvetio pobjedi nad Dinastijom Song, a Songovci su s druge strane u stoljećima svoje vladavine ulagali mnogo napora u podmuklo podrivanje društava stepskih nomada (atentati, sponzoriranje plemenskih ratova i sl.) sve kako bi nomade, uključujući i Mongole držali u stanju primitvne neorganizirane zajednice, naravno zato jer su ih doživljavali kao prijetnju za svoju visoko razvijenu urbanu civilizaciju.
-Dinastija Yuan (1271.–1368.) mongolska dinastija koju je utemeljio Džingisov unuk- Kublaj kan, nakon što je u građanskom ratu porazio brata Ariq Bokea i preselio prijestolnicu Mongolske imperije iz Har Horina u Peking. On je i slomio posljednji otpor Dinastije Song na jugu Kine.
-Dinastija Ming (1368.-1644.) dinastija je Han Kineza koji su svrgnuli posljednjeg mongolskog vladara iz Dinastije Yuan.
-Dinastija Qing (1644.–1911.) posljednja u nizu carskih dinastija koje su vladale Kinom sve do proglašenja republike 1911., utemeljena je nakon što su Dinastiju Ming svrgnuli Mandžurci tj. Džurčen misteriozni narod sa sjeveroistoka, daleki rođaci sibirskih Evenka. Manđurci su usvojili kinesku kulturu i tako se asimilirali da su ih i pravi tj. Han Kinezi lako prihvatili kao svoje prirodne vladare. Prvi vladar iz Dinsatije Qing koji je zasjeo na kinesko prijestolje je bio kratkoživući car Shunzhi (1638.– 1661.) ali zato je njegov sin, veliki car Kangxi vladao šezdeset godina i postao car s najdužom vladavinom u čitavoj kineskoj povijesti. Kangxi je ostao upamćen kao naomiljeniji, najmoralniji i najuspješniji kineski car, a o čemu svjedoči i to da je u tradiciji sjevernog budizma uobičajilo se Kangxija smatrati jednim od nekolicine chakravartina koji su se pojavili u povijesti ćovječanstva. To jest jedan od "prosvjetljenih vladara", što ne treba brkati sa Prosvjetljenjem u religijskom smislu nego shvatiti više u europskom smislu tzv.prosvjetiteljstva- univerzalni vladar koji je pokrenuo u vrijeme svoje vladavine značajan civilizacijski napredak.
O caru Kangxiju i njegovom poznanstvu, pa i prijateljstvu s prvim mongolskim Bogd Gegenom ćemo nadam se još mnogo raspravljati u nekim budućim prigodama. Kangxijevi nasljednici su kako to nerijetko biva, ispali sasvim drugačije osobe od toga plemenitog Mandžurca- Kangxijev sin Yongzheng i unuk Qianlong ironijom sudbine bit će odgovorni u 18. st. za najgore zločine i nesumnjivo najcrnji period mongolske povijesti. I o tome u nekim budućim prigodama.
Post je objavljen 09.11.2016. u 19:43 sati.