Marketing
30 C, FARIZEJ I CARINIK U MOLITVI Lk 18, 9-14 (Palma, 28.10.2001.)
#Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: 10"Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. 11Farizej se uspravan ovako u sebi molio: 'Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili - kao ovaj carinik.' 12Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.' 13A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: 'Bože milostiv budi meni grešniku!' 14Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen."
Ova prispodoba o farizeju u prednjim klupama i cariniku u stražnjim – nema veze s tim tko gdje u crkvi sjedi. Radi se o mnogo dubljem: tko smo mi u srcima svojim pred Bogom? U tom i jest početak mudrosti: znati tko je Bog, i tko smo mi. Jer iz krivog stava prema Bogu rađa se krivi stav prema sebi, a onda i prema drugima.
Farizej je sav od kreposti. Moli, posti, daje desetinu. Zacijelo je uživao ugled i među svećenstvom, ako ne zbog drugog onda zbog te desetine. Njegova molitva se svodi na to da podsjeća Boga na svoju dobrotu. Živi u zabludi da je sam izvor svojih kreposti; stoji s njima pred Bogom kao s blistavim adutom – pred čim bi Bog trebao kimnuti glavom u znak divljenja. Upropastili su ga darovi Božji, budući da ne uviđa da je bez njih nitko i ništa. Pripisuje ih sebi, i u sebe se pouzdaje – a onda nužno i druge prezire. Drugi su grabežljivci, nepravednici, preljubnici. Riječ je o rafiniranom ateisti.
Kad god sebe stavljamo u središte, Bog je sporedan. "Uzeneseš li se pred Bogom, on se nedostižan još više penje na svoje prijestolje." (sv. Augustin) Tko je mnogo primio, od njega se mnogo traži. Traži se uporna svijest da sve što ima djelo je Božjeg milosrđa, i sve treba staviti u službu onima koji to isto nisu primili. U protivnom klizimo u farizejštinu, i prezir drugih – de facto u bezboštvo.
Dobro je stoga da nas Bog ne obdari onim zbog čega bi izgubili pamet i uznijeli se. Baš zato nas nije stvorio pametnijima, ljepšima, jačima, inteligentnijima, savršenijima… jer tko zna što bi s nama tada bilo? Dobro je moliti Gospodina za spasonosno poniženje, kako bi smo zadobili potrebnu poniznost za primiti ono što nam želi dati. I svakako, uistinu biti ponizan. Jer od oholosti, gora je samo lažna poniznost. Može se, naime, dogoditi da to te mjere postanemo ponosni na vlastitu poniznost, da se zbog nje počnemo smatrati vrjednijima od drugih. To su oni za koje se kaže: "Toliko su ponizni da su se zbog poniznosti odrekli svih drugih kreposti."
Ipak, valja reći: nije tek dovoljno biti gola bijeda, materijalna ili duhovna – da bi imali ispravan stav pred Bogom. Jer ima ih koji su zbog toga slomljeni, i zavidni onim prvima. Ispravan stav je onaj Pavlov: "Navikao sam obilovati i oskudijevati." Bilo jedno ili drugo – uvijek živim od Božjeg milosrđa.
Bog svoju Crkvu ne gradi na jakima i briljantnima, već na onima koji su svjesni svoje slabosti i grešnosti – kako bi njegovo djelo u njima bilo očitije. Na onima koji trajno strepe da nešto ne zabrljaju.
"Da je Krist za početak odabrao nekoga govornika, taj bi kazao: Izabran sam zbog svojega govorništva. Da je izabrao nekog senatora, taj bi rekao: izabran sam zbog svojega dostojanstva. Konačno, da je izabrao nekoga vladara, taj bi rekao: Izabran sam zbog svoje vlasti. Stoga neka oni šute, nek čekaju, neka se malo smire. On ih neće zapustiti ni prezreti, ali nek ostanu po strani da se ne bi sami u sebi hvalili samima sobom. Isus kaže: daj i ribara, daj neznalicu, daj nevješta, daj mi onoga s kojim se senator ne dostoji ni progovoriti pa i kad kod njega kupuje ribu. Njega mi daj i kad ga ispunim sobom, bit će očito da to ja činim." (sv. Augustin)
Vidiš li grešnika, čuješ li za nečiji skandal: ne budi farizej, ne sablažnjavaj se – već se lupi u prsi i kaži: "To sam i ja bez Božje milosti." Trezven čovjek nikad toga nikad ne zaboravlja. Upravo zato redovnici hezihasti po par tisuća puta dnevno izgovaraju: "Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni grešniku."
--
"Nagrađujući njihove zasluge, Ti zapravo nagrađuješ svoje darove." (Predslovlje svetaca)
Post je objavljen 23.10.2016. u 10:21 sati.