....my love has come along, My lonely days are over and life is like a song.
Nažalost, ne, nije stigla, al ova pjesma me uvijek dotuče i koji me vrag tjerao da je danas slušam na repeat. Verzija Ette James je zakon, ali i Joss Stone me dira u dušu, i to previše.
Pa se pitam, kad je pravo vrijeme prestati se nadati? U okolini u kojoj živim to je već s 30, ja sam već dobrano prešla tu granicu. Uskoro ću imati 35, partnera u toj dobi i nije nešto lako naći. A da sam se htjela udati udaje radi, bila bih već odavno. Dakle, vodim se onom, bolje sam nego u lošem društvu, ali i unatoč tome mislila sam da će doći netko tko će mi biti ravnopravan partner u svakom smislu, kao i ja njemu.
Zamišljala sam da će mi pjesma iz naslova svirati na vjenčanju, ono - prvi ples mladenaca (i to prije nego su Bones i Booth to tako bezočno ukrali iz moje mašte!. A sad... mislim da sam se već i prestala nadati. Ima sretnih brakova, mada me ljudi oko mene uporno uvjeravaju da nema i da sve postane rutina, navika i otpor ka promjeni. Živim sama već 6 godina, kod mene bi otpor ka promjeni bio samo u smislu - kako se odreći te komocije? Mislim da bi se isplatilo za pravu osobu. Kako je Carrie rekla: "Nothing less than butterflies."
Uglavnom, nakon 35-og rođendana radim promjene, ma kako lude i glupe nekom bile. Pustit ću sve u kurac i odseliti na Novi Zeland. Ili Australiju. Ili Kanadu. Nešto, negdje. Novi početak. Ili završetak. Zapravo je sasvim svejedno.
Post je objavljen 25.09.2016. u 12:58 sati.