...
naredni tekst pisao sam povodom trideset i pete obljetnice rada i postojanja Folklornog Ansambla Koprivnice. obljetnica je obilježena jučer, tekst je ispunio svoju svrhu, i sad ga prenosim ovdje.
...
Prošlog je tjedna ansambl Lado imao koncert u Đurđevcu.
Gostovali su na Picokijadi, a ja sam tom prilikom sjedio u publici i osjećao se, ni manje ni više, nego čudno.
Gledao sam te prekrasne ljude u još ljepšim narodnim nošnjama, redali su koreografije i hranili sva osjetila publike ljepotama hrvatskog zavičaja pretočenim u pjesmu i ples, a ja sam se osjećao čudno. Vozeći se poslije koncerta iz Đurđevca u Koprivnicu, imao sam malo vremena razmišljati zašto je tome tako.
Folklorom sam se počeo baviti u prvom razredu osnovne škole.
Dijete kao dijete, sve ga zanima, pa u isto vrijeme želi igrati nogomet, rukomet i košarku, trenirati hrvanje i karate, plivati i roniti, biti izviđač i član šahovskog kluba, isprobati sve što se nudi i zvuči zanimljivo, da se slučajno neko iskustvo ne propusti. Folklor nije smio biti iznimka, iako tada nisam znao o čem se točno radi, što to folklor jest.
Sjećam se dana kad je majka sjela kraj mene za stol, rekla da prijateljica iz razreda kreće na probe u tadašnji KUD Koprivnica, i pitala želim li i ja probati. Prvo sam je tražio da mi objasni što je to folklor, i kad je rekla da je to ples i pjevanje u narodnim nošnjama, tražio sam je da dalje objasni što su to narodne nošnje. Ono što je opisala i nije baš zvučalo previše privlačno, ali hej, Ivana ide, pa idem i ja, ne može jedna curica biti bolja od mene.
Imao sam sedam godina.
Da je netko tada moju majku pitao, što misli, koliko će ovo moje istraživanje trajati, vjerujem da bi mi dala nekih mjesec dana fore, koliko ustvari nisam bio oduševljen opisom narodne nošnje. Zapravo, mislim da nitko onda nije mogao ni slutiti da će se dječačka znatiželja pretvoriti u ljubav koja traje već dvadeset i šest godina.
Prvi nesigurni koraci.
Prvi falš otpjevani stihovi.
Prvi nastup, uz ogromnu tremu.
Prvi pljesak publike.
Prva ovisnost.
Probao sam u životu svašta.
Uz obitelj, jedino je folklor bio i ostao konstanta.
Nogometno igralište, borilačka arena, šahovska tabla, svako od njih nosilo je svoju čar, no folklor ništa nije moglo nadmašiti.
Daleko od toga da sam bio tašt, pa je trebalo hraniti ego pljeskom publike, jer nije.
Daleko od toga da sam na pozornicama zarađivao za život i stekao slavu, jer nisam.
Istina je puno ljepša, jednostavnija i skromnija od novca i slave.
Folklor je donio prijatelje, ljubavi, pustolovine. Ocean smijeha i koju kap suza.
Uspomene i anegdote.
Ponos i razočaranje.
Inat. Slavlje.
Stil života.
Sasvim nesvjesno, tambure, nošnje, ples i pjesma, postali su mojim životnim stilom. Probe, nastupi i turneje velik su dio mene, i gotovo da sve najbolje životne priče vučem iz toga.Folklor se podrazumijeva kao važna značajka osobnosti. Bez toga, ja ne bih bio ja.
Kad kažem narodni izričaj, siguran sam da je moje mjesto na pozornici, u mom ansamblu, uz moje ljude. Tu mi je mlađi brat, tu su mi dugogodišnji prijatelji, tu je negdje i Nada, naša voditeljica. Evo je, tu negdje, iza kulisa, ili u prvom redu gledališta, strepi i budnim okom pazi na sve što se događa.
Ispričavam se, ako je netko u tumačenju mojih riječi pojmio publiku kao mjesto na kojem je nepoželjno biti, jer to ne može biti dalje od istine i onoga što sam htio reći.
Publika je važan element svakog nastupa, jer inače bismo lako mogli reći da samo odrađujemo probu u nošnjama. Dapače, ako je publika raspoložena i voljna zagrijati dlanove kad program krene, adrenalin izvođača ne može ništa drugo, do strelovito rasti. Nagradite nas pljeskom, i dat ćemo od sebe i ono što nismo bili ni svjesni da možemo. Ruka ruku mije, rekli bismo.
Lijepo je biti dio publike i gledati druge kako plešu, ali...
to nije ono na što sam ja naviknut, i zato se javio osjećaj čuđenja.
Naravno, da sa kvalitetom Ladovaca nema usporedbe, no ovdje i nije toliko riječ o razlici u kvaliteti, koliko o osjećaju pripadanja nekoj većoj cjelini.
Oni plešu, a ti gledaš, i osjećaš se čudno jer ti noge same idu u ritmu muzike, pa je sva sreća što si okružen članovima svog ansambla, jer inače bi lako moguće iživcirao ljude u publici oko sebe.
Oni pjevaju, a ti samo pjevušiš, onako, gotovo nečujno, u bradu, za sebe i srce koje lupa kao da jesi na pozornici.
Folklor, molim lijepo. Jer mi znamo zašto.
...
Pozdrav, dobri ljudi.
...
Post je objavljen 01.07.2016. u 11:06 sati.