Pregled posta

KOLUMNA Ivan Miklenić: Platforma stvarnoga suživota

Zajednička izjava u 30 točaka, obuhvativši poglavite izazove suvremenoga kršćanstva i gotovo sve bitne probleme suvremenoga svijeta, ponudila je cjelokupnoj svjetskoj službenoj i općoj javnosti vrlo aktualnu platformu stvarnoga suživota za usmjeravanje budućih odnosa, pa se može reći da susret u Havani uz vjersku ima i iznimnu političku važnost.
Susret poglavara Katoličke Crkve pape Franje i moskovskoga patrijarha Kirila u Havani u petak 12. veljače iznimno je važan za današnje i sutrašnje kršćanstvo u cjelini, a i za cjelokupnu svjetsku ljudsku zajednicu.
Zajednička izjava u 30 točaka, obuhvativši poglavite izazove suvremenoga kršćanstva i gotovo sve bitne probleme suvremenoga svijeta, ponudila je cjelokupnoj svjetskoj službenoj i općoj javnosti vrlo aktualnu platformu stvarnoga suživota za usmjeravanje budućih odnosa, pa se može reći da taj susret uz vjersku ima i iznimnu političku važnost. I odjeci toga susreta, koji su pretežno vrlo pozitivni, uz iznimnu vjersku, ekumensku važnost, ističu i njegove političke dimenzije.
Od davne 1964. godine i prvoga susreta pape Pavla VI. i carigradskoga ekumenskoga patrijarha Atenagore I. te od ukidanja anatema iz 1054. zajedničkom deklaracijom od 7. prosinca 1965. tinjala je i sve više rasla želja da se dogodi susret poglavara Katoličke Crkve i ruskoga patrijarha.
Premda u pravoslavlju jedini titulu ekumenskoga (sveopćega) nosi carigradski patrijarh, koji je po tome prvi među jednakima, stvarno najveća važnost pripada moskovskomu patrijarhu koji je poglavar najveće i najvažnije pravoslavne autokefalne Crkve – Ruske pravoslavne Crkve. Katolička Crkva, koja je putom svojega ekumenskoga otvaranja neopozivo zakoračila na II. vatikanskom koncilu u doba hladnoga rata i čvrste željezne zavjese na europskom kontinentu, iznjedrila je tzv. istočnu politiku – koja je čak u stanovitoj mjeri žrtvovala legitimno opće dobro pojedinih krajevnih Crkava – s velikim ciljem da se uspostave što dublji ekumenski odnosi upravo s Ruskom pravoslavnom Crkvom.
Ta vatikanska »istočna politika« nije doživjela očekivani uspjeh, ali je, može se reći, poslužila kao priprava za susret u Havani za koji je trebalo proteći još više od četvrt stoljeća od pada željezne zavjese i za koji se trebalo poklopiti više okolnosti ne samo na razini crkvenih odnosa (za 2016. zakazan je Svepravoslavni koncil), nego i na svjetskoj političkoj razini (uloga Rusije u svjetskoj politici i njezin vojni angažman, uključujući i njegove posljedice…).
Uz dugu i strpljivu pripravu susreta pape i moskovskoga patrijarha vezalo se i više različitih politikantskih interesa i ambicija, pa i onih Srpske pravoslavne Crkve, koja se nije ustručavala iskrene želje Katoličke Crkve za jačanje kršćanskoga približavanja zlorabiti za velikosrpske političke ciljeve i interese.
Primjer takvoga ponašanja bio je uvjet koji je bio postavljan papi Ivanu Pavlu II. da može doći u bivšu saveznu državu ako pohodi i Jasenovac. Primjer takvoga ponašanja je i rečenica u priopćenju glasnogovornika SPC-a episkopa bačkoga uoči susreta Pape i Patrijarha koja izvorno na srpskom jeziku doslovno glasi: »Srpska Pravoslavna Crkva izražava nadu da će predstojeći razgovor prvojeraraha na Kubi biti podsticaj istinoljubivom i mirotvornom dijalogu i delovanju predstavnikâ dveju hrišćanskih Crkava i u drugim delovima sveta, pa i na našem području, gde pravoslavni Srbi vekovima žive sa susedima i braćom rimokatoličke veroispovesti – u Hrvatskoj u poslednje vreme, nažalost, kao defacto građani drugog reda, za poneke neželjena zajednica, umesto kao Crkva ravnopravna pred državom, za što se ne zalaže samo naša, Srpska Pravoslavna Crkva, nego i sâm papa Franja i Sveta Stolica u celini.« Vodstvo Katoličke Crkve u Hrvatskoj otvoreno je za stvarno istinoljubivo i mirotvorno djelovanje od II. vatikanskoga koncila pa i sada, nakon susreta Pape i ruskoga Patrijarha, koji je učinio bespredmetnom važnost koja je pridavana posredovanju SPC-a za takav susret, pa ostaje nada da će na liniji patrijarha Kirila i SPC ubuduće u odnosu prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata polaziti od činjenica, a ne od mitova, prošlih i sadašnjih.
Za kršćanstvo općenito susret u Havani važan je jer je u Zajedničkoj izjavi objavljeno zajedničko stajalište o naporima za uspostavu jedinstva kršćana koji uključuju molitvu i konkretne čine te želja da se ujedine »nastojanja kako bismo naviještali Kristovo evanđelje i zajedničku baštinu Crkve prvoga tisućljeća, odgovarajući zajedno na izazove suvremenoga svijeta«. Doslovno se ističe da su »Crkve pozvane braniti zahtjeve pravednosti, poštovanje prema tradiciji naroda te istinsku solidarnost sa svima koji trpe«.
Važno je upozorenje na suvremeni progon kršćana na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi te zahtjev međunarodnoj zajednici da hitno spriječi daljnja stradanja i izgon kršćana. Dvojica poglavara potvrdila su i važnost međureligijskoga dijaloga ističući da razlike u poimanju religijskih istina ne smiju spriječiti ljude različitih vjera da žive u miru i skladu.
Zajednička izjava pokazuje osobitu osjetljivost za probleme današnjega čovječanstva: od sukoba i ratova, progona i migracija, nepravednih raspodjela koje jedne osiromašuju, a druge u bogatstvu dehumaniziraju, sve do opasnosti novoga svjetskoga rata. »Da bi mir bio trajan i pouzdan, potrebna su posebna nastojanja oko toga da se otkriju zajedničke vrjednote koje nas ujedinjuju, zasnovane na evanđelju Gospodina našega Isusa Krista« – poručili su svijetu i političarima Papa i Patrijarh.
Važno je i zajedničko stajalište o »preobrazbi nekih zemalja u sekularizirana društva« u kojima se sužavaju vjerske slobode, ograničavaju prava kršćana, u kojima su kršćani diskriminirani i marginalizirani, a sve su ugroženiji ljudski život, obitelj, mladi i stariji, brak kao zajednica muškarca i žene… Susret koji je poslao toliko važnih poruka tek je početak i tek je temelj za novu nadu i za kršćanstvo i za čovječanstvo.
prigorski.hr/Glas Koncila

Post je objavljen 20.06.2016. u 11:36 sati.