Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/meznaric

Marketing

tekst 33. - Razmišljam o Njemačkoj...

...

greška prva;

da me danas netko pita, kad je bilo suđenje kardinalu Stepincu, ne bih znao odgovor, ili bih se u najmanju ruku nećkao.
zaboravio sam.
a znao sam to.
na prvoj godini pravnog fakulteta, na predavanjima iz povijesti hrvatskog prava i države, znao sam to. bilo je to pred četrnaest godina, ali znam da sam znao.
kako znam?!

profesor koji je predavao gore navedeni kolegij, a kojem se više ni imena ne sjećam, tijekom jednog je predavanja govorio o razdoblju Drugog svjetskog rata, točnije o godini suđenja kardinalu Stepincu. on je naveo četrdeset i sedmu, a bila je godina prije, ili je naveo četrdeset i šestu, a bila je godina poslije, sad se stvarno više ne sjećam, a ne gugla mi se. mlad i nadobudan, kakav sam već bio, nisam vidio ništa loše u tome da dignem ruku i ponudim ispravak. nisam mislio da bi mi profesor mogao zamjeriti budno praćenje predavanja.
naravno, zamjerio mi je, jer odakle jednom balavom brucošu toliko drskosti da ide ispravljati profesora emeritusa?!
da stvar bude gora, lijepo su mi moji doma govorili, ne pokazuj uvijek sve što znaš...

greška druga;

kolegij povijesti hrvatskog prava i države prenio sam u drugu godinu studiranja. na ispite sam izlazio uglavnom na svakom roku, uz sve ostale ispite sa druge godine, koje sam polagao. riješio sam i uvjet druge godine za upis u treću, ali ne i povijest. htjela me malo sreća, bilo nas je puno u situaciji sličnoj mojoj, pa nam je dekan odobrio bezuvjetan upis u treću godinu. mislio sam, pa smekšat će se emeritus, jer očito mu je dosad već uspjelo iz mene napraviti primjer zločina i kazne, no milost nije bila na repertoaru ni narednih šest mjeseci, i tad mi je napokon dopizdilo. pismeni dio ispita redovito sam polagao, a usmeni redovito padao. živčani završeci bili su mi već ozbiljno sjebani, i kad se n-ti put dogodio pad, eksplozija se nije dala izbjeći. u dva sata, uspio sam poderati indeks u znak krajnjeg revolta, popičkarati sve i svašta oko sebe, odletjeti u stan, spakirati ono malo stvari što sam imao i sjesti na prvi vlak za povratak u ovu koprivničku vukojebinu, bez ikakve namjere da se uskoro vratim, ako i uopće.

mater je plakala. stari je pizdio.
mater je prestala plakati, a stari još i danas ne propušta priliku da mi nabije na nos činjenicu kako ne živim neki lagodan život, jer nisam fakultetski obrazovan.
jbga,
bio sam mlad i neiskusan, a nadasve kurčevit, što je ubojita kombinacija, kako god okreneš.
nisam htio da me zajebava neki tamo profesor, odlučio sam se zaposliti i krenuti drugim putem, ne znajući da će me na tom putu zajebavati gotovo svi koje sretnem.

najveća jebena greška u mom životu.

...

četrnaest godina kasnije,
brak i jedno dijete, najam kuće za stanovanje, trinaest godina star auto, još koja godina nenamjenskog kredita, stalan posao u jednoj privatnoj koprivničkoj tiskari, uz prosječnu hrvatsku plaću. netko bi rekao, pa moglo bi biti i puno lošije, i ja bih se složio. sad je super, kako je bilo prije, netom poslije prekida školovanja.
radio sam svašta i za svakakve ljude. od konobarenja do prodaje osiguranja, od komercijale do knjigovodstva. plaćen sam bio slabo, ili nikako u slučaju Uniqa osiguranja, a i to sam bio sam kriv, jer sam potpisao kamatarski ugovor, po kojem su ti uskratili plaću, ako nisi policirao dovoljno velike svote premija. mislim da je granica bila nekih dvadeset tisuća kuna, i toga su se držali do u lipu, pa si plaću profućkao i ako si policirao devetnaest tisuća, devet stotina i devedeset devet kuna, i devedeset devet lipa. zamisli to, zbog jedne lipe ostati bez dvije i pol tisuće kuna, kolko je onda bio minimalac.
jbga,
maturant gimnazije i nesuđeni pravnik bio je prekvalificiran da bude smetlar, a nedovoljno kvalificiran da može birati poslove i pregovarati o uvjetima obavljanja istih. takvih kao ja bilo je na lopate, nitko se nije previše zamarao ako ti je dao otkaz, ili si sam dao, jer iza tebe stajala je kolona drugih, spremnih na iste takve lihvarske ugovore, samo da dobiju šansu.
ipak, sreća mi se osmjehnula dvije tisuće i jedanaeste, kad sam se zaposlio kao referent dostave i nabave na sadašnjem mjestu rada. laički rečeno, sad sam "katica za sve".
naravno,
priči bi ovdje bio kraj, kad ne bi postojao onaj famozni ALI...

moj mentalni sklop je takav, da uvijek za sebe želim više, a kad kažem sebe, mislim na svoju obitelj.
nisam pohlepan, ne trebam milijune na računu, kuću u centru Koprivnice, penthouse u Zagrebu, apartmane na moru i ostale, tome slične, popratne sadržaje, ali imati neku sigurnost, koju tisućicu u plusu, biti svoj na svome i živjeti tako da ne moram svaku kunu okrenuti tri puta, pa to i nije neka megalomanija, ili?! barem ja tako mislim.
dakako,
nekome u lošijoj situaciji od mene, moj standard je neostvareni san. znam to, jer sam bio u lošijoj situaciji. ustvari, bio sam u govnima do grla. netko takav mogao bi reći da pričam bez veze i skromnosti, da nemam razloga žaliti se. da se razumijemo, ja se ne žalim. ja se borim.
borio sam se za golu egzistenciju, ostvario je.
borio sam se za ugovor za stalno, dobio ga.
borio sam se za povećanje plaće, dobio je.
borio sam se za kreditnu sposobnost, dobio je.
borio sam se za sve što trenutno imam.
borit ću se i dalje, ne zato da bi drugi vidjeli koliko imam, nego zato da bih uštedio, privrijedio obitelji, ostavio iza sebe u naslijeđe. nije nužno, ali velika je mogućnost da će sve moje bitke, a pogotovo one dobivene, olakšati životni put mog nasljednika.
imam ciljeve.

čovjek bez ciljeva je čovjek kom je dosadno u životu ; jednom je netko rekao.
čovjek sa ciljem na svom će putu neizbježno naići na prepreke; rekao je netko drugi.

prepreke koje stoje na putu ostvarenja mojih ciljeva, čisto su financijske naravi.

došao sam do točke u životu, kad imam dovoljno za preživjeti, ali ne i dovoljno za napredovati.
hoćeš kupiti kuću, trebaš kredit, a plaća nije dovoljno velika. pa trebaš jamca. pa ti jamac bude supruga. pa se dogodi pizdarija, nebitno već kakva, jer u današnje, nestabilno vrijeme, pizdarije su gotovo nešto kao must have, i jedno od para ostane bez posla, sav trud ode u vodu.
hoćeš pokrenuti posao, trebaš love, opet trebaš kredit. dogodi se ili gore navedeno, ili posao propadne, jer opet, vremena su nestabilna, sve ode na bubanj i sav trud propadne.
ustvari, hoću reći da je rizik prevelik, a tome je tako zato što je država u banani. kad treba dati, onda na kapaljku, ali kad treba uzeti, onda se pleše na granici dužničkog ropstva.

nisam se nikad doticao političkih tema i događanja, neću ni sad zadirati preduboko u to sve, ali budimo iskreni, sve se vrlo lako može svesti u jednu rečenicu :

politika je kurva.

s kurvama ne želim imati posla.
kriza je. nezaposlenost je velika. većina nezaposlenih radila bi svašta, a za mizeriju. i ja sam bio takav. dok se s jedne strane narod muči, sa druge političari kradu, nezadovoljstvo raje ovih je dana u kulminaciji. državne jasle su priča za sebe, a privatni sektor je poslije Domovinskog rata rastao strelovitom brzinom, tako da je sad najviše zaposlenih upravo u tom sektoru. tko se snašao i nerijetko zaboravio na bilo kakve skrupule, taj je Todorić, a tko nije, taj je neslavno propao u dužničko ropstvo. uz to, država je nerijetko žmirila na vrlo široka tumačenja zakonskih propisa, dok je istovremeno nametala ogromne terete i davanja, pa se radilo neplaćene prekovremene i pod prijetnjom otkaza zabranjivalo odlazak na godišnji odmor, uz obavezno isplaćeni minimalac, a često ni to. privatnici koji su korektni i isplaćuju normalne plaće svojoj radnoj snazi, rijetki su kao gemišt u vašoj omiljenoj birtiji, tek koja kap vina u dva decilitra ishlapljene mineralne. svima koji ne kuže metaforu, fer privatnici su ovdje vino, a ishlapljena mineralna je Lijepa naša.
zašto je tome tako?!
evo primjera.
prosječna hrvatska netto plaća podupla se u brutto iznosu, što znači da poslodavac mora jednako dati radniku i državi. kako netto plaća raste, davanja prema državi je premašuju, i to za bezobrazno velike svote novaca, pa kad se sve zbroji i oduzme, nije ni čudo da se rijetko koji privatnik usuđuje/želi/može dati svojim radnicima plaću veću od minimalca ( kao, npr. moj poslodavac, hvala lijepo ), pogotovo kad je alternativa da im taj novac ostane na računu.

dakle, država u banani je prepreka.
nije vrijeme za pokretanje biznisa, jer ni postojeći poslovi ne cvatu. upitna je i sposobnost pojedinca da pokrene i vodi uspješan posao.
nije vrijeme za traženje povišica, jer i ovo što sad bude isplaćeno, isplaćuje se nevoljko i sa grčem u želucu.
krasti ne znam, a previše sam pošten da bih se bavio politikom.

i zato,
razmišljam o promjeni države svog zaposlenja.

razmišljam o Njemačkoj...

složit ćete se sa mnom, tema je itekako aktualna ovih dana, u svim krugovima društva, a pogotovo u onim mlađim.
trbuhom za kruhom, stara je istina.
idem tamo, gdje mi je bolje.

informacija je pregršt.
mediji svakodnevno izvještavaju o masama ljudi koji odlaze, jer u Hrvatskoj nisu dobili poštenu priliku za život. nitko nije rekao da je život pošten. život je borba. priče idu iz krajnosti u krajnost, od onih koji su otišli i uspjeli, do onih koji su se uplakani vratili, jer nije to tako, kako se priča. pretpostavljam, da se ovi potonji nisu baš najbolje snašli, ili su napravili ono najgore, otišli na "blind date" i razočarali se kad nisu uspjeli uloviti posao.

poznanika, koji su otišli, svakim je danom sve više, i svi koji ostanu gore, pričaju jednu te, istu stvar:

teško je, nije to odlazak na godišnji. posla ima. tko želi raditi, dobit će priliku.
stanarina je skupa, namirnice za život jeftine, tko se malo snađe, može lijepo uštediti.
prekovremeni se ne isplate, jer se malo zaradi, a poslodavca puno košta.
nostalgija ne ubija, kad se mjesečno može i do tisuću eura staviti na stranu.

i sad si ja mislim...
ne bojim se rada.
nikad od rada nisam bježao.
imam ove svoje dvije lijeve ruke, ako već nisam najspretniji, a snalažljiv svakako jesam, idem i ja gore. naučit ću, odradit ću, samo me pošteno platite.
nostalgičan možda i jesam, ali ne toliko da se s konja vraćam na magarca.
načisto sam sa sobom i obitelji. teški razgovori su obavljeni, razum i životne potrebe pobijedili su osjećaje. dobrobit familije na prvom je mjestu, a pogotovo dobrobit Njegovog Prerazmaženog Veličanstva, jedinog mi nasljednika.
bilo bi lijepo da se može živjeti od ljubavi, pa da osmijeh ili zagrljaj stave mojoj obitelji jelo na stol, a poljubac osigura krov nad glavom, ali ipak je novac taj koji okreće svijet, dok utopija ostaje samo u sferi mašte.

osim Njemačke, privlačno su zvučale Irska i Kanada, također aktualne destinacije u potrazi za boljim životom. ono što ih razlikuje od Njemačke, prije svega je količina papirologije potrebne da bi se ishodilo dozvolu za odlazak. još možda ne toliko Irska, koliko Kanada, koja zahtijeva stvarno puno. papir ovaj, papir onaj, dozvola ova, potvrda ona, prijava, molba, xyz. naravno, nije nemoguće, ali svejedno se divim ljudima koji su otprve uspjeli sve pribaviti i sjesti na avion, pa preko bare u novo sutra.
druga,
bitna razlika je udaljenost od doma. opet ponavljam, nisam nostalgičan, ali sam praktičan. vrag nikad ne spava, i ne daj, Bože, pa se doma dogodi neko sranje, iz bilo kojeg dijela Njemačke mogu se autom vratiti za manje od dvadeset i četiri sata. Irska, a pogotovo Kanada, ne ostavljaju tu mogućnost.
posljednja,
ali zato ne i najmanje važna stavka, koja se veže na prethodnu, tranzicija je ostatka obitelji. ponavljam, Njemačka je relativno blizu u odnosu na Irsku i Kanadu, i ako već ne bi odmah i doselila, moja bi obitelj lakše došla posjetiti me u Munchen, nego u Toronto ili Dublin.
jedino,
što zasad govori u prilog Irskoj i Kanadi, to je poznavanje jezika. engleski govorim, njemački tek nabadam, uvijek me bole ruke i noge od sporazumijevanja, ali već sam i tu poduzeo neke korake. tečajeva ima na svakom uglu, upisat ću se ovih dana na jedan. s certifikatom koji dokazuje da znam guknuti nekog vraga i da razumijem, opet će biti lakše.
borba se nastavlja.

čitamo se...

pozdrav, dobri ljudi...





Post je objavljen 11.06.2016. u 11:16 sati.