Prvo da pitam kak ste mi blograđani?!
Ja sam dobro. Živ i zdrav. Doma sam od subote navečer.
Evo upalio laptop nakon tri dana doma provedenih.
Čudno mi je, velike tipke, veliki ekran.
Puno toga mi je čudno sada.
I krevet moj mi je čudan, i jastuk ugodno tvrd i popunjen.
Čudno mi je i zagrliti sina i ženu.
Sve ono što ti nije bilo čudno,sada je.
Čudno mi je i što ne palim televizor, odviknuo se.
Svira radio.
Ne gledam ni vijesti.
Tek što ovako preko neta malo ulovim.
Zašto naslov sudbina?
Danas mi došla neka definicija moguća.
Nekak mi se čini da je "sudbina" zapravo ono što prizivamo ili zovemo onda kada nas je bilo strah učiniti neki korak.
Mislim da je to vezano s krojenjem, jer svi smo mi zapravo krojači.
Na sudbinu se pozovemo onda kada nismo se usudili uzeti te škare, odrezati i skrojiti nešto.
Nešto što i sami znamo da smo mogli, ili trebali ili htjeli.
Ali nismo.
Uh što su ove tipke velike, sve mi se vrti pred očima :)
Ne znam točno o čemu bih vam pisao, osim da polako doma obavljam ono što trebam.
Jučer šišanje, banka, odjava dopunskog zdravstvenog.
Danas policija i tak.
Na policiji još uvijek radi jedan i pol šalter kao i prije 20 god.
A stanovništvo se u međuvremenu udesetostručilo.
Dvoje ljudi je privedeno sa šaltera jer su pukli i galamili na šalteruše.
Ja sam čekao oko dva sata, vadio za Fichu osobnu.
Umorilo me to više nego 14 proteklih dana radeći u tuđini bez prestanka po 11 sati.
Za 4. mjesec skupio sam 270 radnih sati.
Sjest će prva cijela plaća 15.5. Tek tada ću osjetiti za što sam radio.
Prsti mi zacijeljuju, pomalo.
Danas idem i kod zubara, jer dva tjedna sam radio sa puknutom plombom i bolom u zubu i zubnom mesu.
U Mainzu mi je bilo dobro, nakon toga rečeno je da idem malo doma.
Već se u glavi pakirao, ali sljedećeg jutra došla je vijest da idem za Berlin.
Bio sam malo u šoku, ali odradio i tjedan u Berlinu.
Bilo mi je teško, pao sam u depresiju.Bila je skroz druga ekipa, nisam se dobro osjećao.
Sudbinski li ne, bio je tu i čovjek kojeg zovem vanzemaljac, da nije bilo njega ne znam da li bih skroz pukao.
Spasio me.
Mislim da skupa trebamo ići i za Norvešku uskoro.
Ako ne bude promjena.
Tu se vraćam na ono krojenje i sudbinu.
Skrojio sam,idem dalje.
Primjetio sam i da smo mi poseban narod, mislim na balkan.
Imam dojam da nitko ne živi kao mi.
I isto tako imam dojam da stvarno jesu žene najljepše na balkanu.
Tek sam vidio samo Njemačku,ali mislim da će se to potvrditi i kad prođem pola svijeta.
Ne vuče me nikakva nostalgija domovinska ili domoljubna.
Vuče me tek obitelj.
Da je moja obitelj igrom slučaja na Novom Zelandu, čekao bih na terenu samo da dođem do njih.
Granice u glavi za mene nisu ni postojale, kao niti nacionalnosti.
Također niti vjere.
Sve je meni univerzalno.
Bitno mi je samo da je čovjek čovjek.
I to je to.
Čekati sudbinu ili se usuditi izazvati je, na svakome je od nas.
Imamo izbor, u svemu na svijetu.
Objasnit ću to po ovoj kiši.
Prvo jutro kad sam doma pio kavu, padala je kiša.
Ja na balkonu i uživam.
Nije me bilo briga za kišu ni najmanje.Meni je taj dan bio sunčan.Tako je glava izabrala, funkcionirala.
Ali to ionak nije važno.
PS...nakon ispravljanja nekih slova u tekstu, tek sad sam vidio da je ovo 500. post.
Sudbinski ili simbolično. Svejedno....
Post je objavljen 03.05.2016. u 17:03 sati.